Knjigovođa je postao vratar.

IP adresa funkcionira kao telefonski broj za mrežu: omogućuje računalima i mrežama da pronađu jedni druge. Da bi to funkcioniralo, dvije mreže ne smiju koristiti isti broj u isto vrijeme. Pet organizacija, Regionalnih internetskih registara, vodi evidenciju koja o tome brine, svaka za svoj dio svijeta.

Njihov suštinski rad je skroman. Oni bilježe koja mreža drži koje brojeve, provjeravaju je li promjena nositelja autentična, sprječavaju dvaput registriranje istog bloka i objavljuju informacije na koje se druge mreže i sigurnosni sustavi oslanjaju. Opisao sam registar kao službenika jedinstvenosti i kao adresar rastućeg grada: bilježi koji broj tko koristi, tako da promet može pronaći svoj put.

Ništa na ovoj stranici ne govori protiv tog rada. Internetu je to potrebno, izvedeno pouzdano. Ono što je pošlo po zlu je sve što je izraslo na njemu.

Pravila registara napisana su kada je adresa bilo mnogo i gotovo bezvrijedne. Riječi kao što su "javni resurs", "potreba" i "upravljanje" nisu učinile mnogo štete dok nitko nije imao puno na kocki. Zatim je nestalo besplatnih zaliha IPv4. Adrese su se počele kupovati, prodavati, iznajmljivati, financirati i oko njih se boriti na sudu te su postale dio načina na koji tvrtke dolaze do svojih kupaca. Pravila su zadržala svoj stari jezik, ali iste riječi sada odlučuju tko smije koristiti nešto vrijedno.

Tako je lista postala kapija. U nekoliko regija kupac prvo mora uvjeriti registar da su mu potrebne adrese i da će ih koristiti prema rasporedu registra: u APNIC, s detaljnim planom korištenja u roku od dvadeset i četiri mjeseca; u ARIN-u, dokumentirajući da će koristiti najmanje polovicu većeg bloka u roku od dvadeset i četiri mjeseca. U veljači 2026., dok sam čitao njegovu novu politiku prijenosa, AFRINIC je otišao dalje: za svaki prijenos potrebno je njegovo prethodno pismeno odobrenje, neke adrese možda uopće ne napuštaju regiju, a prijenosi napravljeni izvan kanala koje odobri se ne prepoznaju.

Ništa od ovoga ne štiti jedinstvenost. Registar može provjeriti je li prodavatelj autentičan i je li zapis točan bez odlučivanja zaslužuje li poslovni plan postojati. Oko pravila o prijenosu razvila se šira navika, koju ja nazivam zastranjivanjem provedbe: registracija se koristi za nadzor nad leasingom, lokacijama kupaca i poslovnim modelima, s opozivom koji se čuva za svakoga tko se ne pridržava.

Odluka registra može zamrznuti prodaju, blokirati adrese mreže ili poremetiti sigurnosne zapise koje druge mreže koriste kako bi vjerovale svojim rutama. Kad takva odluka uništi vrijednost, registar ne odgovara gotovo ništa. Ugovori AFRINIC-a i ARIN-a ograničavaju njihovu odgovornost na više od šest mjeseci naknade ili 100 USD; APNIC nastoji isključiti svoju odgovornost i traži od članova da ga obeštete. Male organizacije s proračunima veličine udruga imaju moć nad imovinom i uslugama koje vrijede mnogo više nego što bi mogle otplatiti.

Niti mreža može otići. Njegove adrese ostaju u registru njegove regije, kako god se taj registar ponašao. Ne može ih odvesti do bolje vođenog registra na način na koji čuvate svoj telefonski broj kada promijenite mobilnog operatera.

Posljedice nadilaze poslovanje. Pet registara su privatne organizacije prema zakonima Mauricijusa, Sjedinjenih Država, Nizozemske, Australije i Urugvaja. Država čije mreže ovise o njima snosi štetu ako se njezino numeriranje poremeti, dok polugu ima strana privatna tvrtka čija odgovornost može biti samo 100 USD. Ja to nazivam inverzijom suvereniteta.

Registri i širi svijet upravljanja internetom brane svoju moć govoreći da govore u ime nekoga: regije, kontinenta, "zajednice", krajnjeg korisnika. Brojke govore drugu priču. Savjetodavni odbor At-Large ICANN-a, koji se u statutu opisuje kao dom pojedinačnih korisnika interneta, ima petnaest članova; oko šest milijardi ljudi je online. Kad su članovi RIPE NCC glasovali u svibnju 2025., odaziv je bio 5,3%: 1.039 glasova od 19.713 kvalificiranih članova.

Sudjelovanje je vrijedno i ne protivim se tome. Protivim se pretvaranju toga u mandat. Regija usluge je karta nacrtana radi administrativne pogodnosti, a ne ljudi. Biti pod utjecajem odluke nije isto što i imati ovlasti donijeti je. U međuvremenu operater, koji potpisuje korisničke ugovore, upravlja usmjerivačima i odgovara kada usluga zakaže, računa se kao jedan glas među mnogima u sobama koji odlučuju što se može dogoditi njegovoj mreži.

Trošak ne pada na teret matičnih knjiga. Pada na operatere, u kašnjenjima, legalnim poslovima i poslovima koji se nikad ne dogode; na njihove kupce, koji plaćaju više i mogu biti prisiljeni prenumerirati sustave izgrađene oko adrese; i o zemljama koje ovise o tim mrežama.

Najteže pada siromašnima, upravo onima za koje pravila tvrde da ih štite. Desetljeća dodjele prema "potrebama" nagradila su sve one koji su već bili veliki: Sjedinjene Države drže 43,63% dodijeljenih IPv4 adresa, cijela AFRINIC regija oko 3,15%. Naknade, papirologija i neizvjesnost koštaju malog operatera na siromašnom tržištu daleko više od velikog, a pravilo koje zaustavlja napuštanje adresa iz regije umanjuje njihovu vrijednost ljudima koji ih drže. Ja ovo zovem kaznom za siromaštvo.

Većina tih troškova ostaje skrivena. Mali operateri ne mogu si priuštiti borbu protiv registra, pa se nagode, povinuju se ili nestanu, a njihova se šutnja onda smatra suglasnošću.

AFRINIC pokazuje što se događa kada se ova struktura optereti. Za svoj račun od 2022. poslovala je bez kvoruma, a sud je imenovao stečajnog upravitelja za organiziranje novih izbora. U veljači 2026. novoizabrani odbor, čiji je izbor i sam bio osporavan, ratificirao je politiku prijenosa koja zadržava adrese u regiji; sudsko osporavanje te ratifikacije uloženo je u ožujku 2026. Institucija koja nije mogla upravljati sama sobom i dalje je tvrdila da ima moć odlučivati ​​što mreže mogu učiniti sa svojim adresama.

Afrika nije iznimka. Isti ugovorni uvjeti, ograničenja odgovornosti i testovi potreba postoje u drugim regijama, a pravilnik koji priznaje registre se i sam prepisuje. Spor koji je AFRINIC doveo do suda najpoznatiji je, ali nije u tome poanta. Poanta je struktura koja je to omogućila.

Zato ovo opisujem kao promašaj dizajna, a ne kao priču o lošim ljudima. Sustav koji neodgovornoj instituciji daje kontrolu nad onim o čemu drugi ovise proizvest će istu štetu tko god sjedio u njegovom odboru.