Nevjerovatan pogled na urbanu džunglu

Svijet se otvarao ispod mene dok sam se penjao prema vrhu.

Čist i svjež zrak dodirivao mi je kožu. Oblaci, meki poput kuglica vate, lijeno su plovili nebom, a slaba svjetlost osvjetljavala im je rubove. U daljini su se dizale planine — plodni, besmrtni, tihi divovi nad zemljom.

Ispod mene širio se grad — kućice kao minijature zbijene jedna uz drugu, ulice koje su vijugale poput srebrnih niti. Sunce je obasjavalo jedan njegov dio pa su prozori sjajili poput sitnih dijamanata. Veći dio prostranog grada bio je tih i taman.

Tišinu je prekidalo samo nježno šuštanje vjetra. Odavde odozgo grad je bio istovremeno užurban i spokojan, živo biće između brda i neba.

Poput prirodnih pejzaža, i gradovi imaju svoje kontraste — užurbane ulice i mirne kutke, sve unutar šire cjeline. S ove visine vidio sam gdje betonska džungla završava i gdje počinje, mala, ali živa.

Dugo nakon što sam otišao, prizor mi je ostao živ u mislima: tišina na toj visini, prostranstvo grada, udaljene planine. Zaustavljena sekunda u kojoj su se svijet što ga je čovjek stvorio i priroda susreli.