Bilješka 28: Zašto registri nikada ne smiju postati tijela za prisilno provođenje pravila

Uloga registra administrativna je, a ne kaznena. Miješanje tih dviju uloga jedna je od najopasnijih pogrešaka u upravljanju internetom.
Registar postoji kako bi vodio točnu evidenciju: tko koristi koji broj i prema kojim dokumentiranim postupcima. U biti, on je adresar. Tražiti od takve institucije da nadzire ponašanje, izriče sankcije ili „kažnjava” sudionike znači pomiješati kategorije. Adresar se ne koristi kao sredstvo prisilnog provođenja pravila.

Uskraćivanje ili ukidanje temeljne usluge registra — poput dodjeljivanja ili održavanja adrese — zato što je organizacija „učinila ili nije učinila X” nerazumno je i bez presedana u bilo kojem odgovornom sustavu. To je isto kao odbiti kući dodijeliti uličnu adresu umjesto obratiti se tijelima za provedbu zakona ili slijediti odgovarajuće pravne postupke. Nijedan vjerodostojan okvir upravljanja ne funkcionira tako.

Ovo nije argument protiv pravila. Pravila su nužna. Njihovo poštovanje važno je. No pravila koja povlače posljedice moraju određivati i provoditi suvereni pravni sustavi: sudovi, regulatori i vlade. Registar utemeljen na dobrovoljnom sudjelovanju nema suverenu vlast. Ne može biti policija, tužitelj i sudac. Kad to pokušava, potkopava vlastiti legitimitet i povjerenje mreža koje o njemu ovise.

Velik dio sadašnje zbrke proizlazi iz miješanja dvaju temeljno različitih područja:

• Platforme zajednice (dopisne liste, forumi, radne skupine)

• Upravljanje brojčanim resursima (funkcija registra)

Registar može slobodno moderirati svoje dopisne liste ili upravljati sudjelovanjem u raspravama zajednice. To je interno pitanje platforme. Nema nikakve veze s brojčanim resursima.

Upravljanje brojčanim resursima nalazi se na drugoj pravnoj, operativnoj i upravljačkoj razini. Ovlasti su ondje administrativne, a ne diskrecijske. Registar ne može nekome „zabraniti” držanje brojčanih resursa zato što mu se ne sviđa njegovo ponašanje, ne slaže se s njegovim stavovima ili osjeća pritisak dijela zajednice. Činjenica da može moderirati raspravu ne daje mu pravo pretvoriti adresar u oružje.

Nerazdvajanje tih razina izravno vodi nestabilnosti. Neophodna internetska infrastruktura tretira se kao problem moderiranja društvenih mreža, gdje se pristup može ukinuti na temelju raspoloženja, tumačenja ili unutarnje politike. Tako se uništava povjerenje.
Taj rizik pojačava stvarnost takozvanog modela „zajednice”. U praksi je riječ o maloj skupini aktivnih sudionika koji su sami odabrali sudjelovati — često tek nekoliko desetaka ljudi — a koji niti predstavljaju globalno članstvo niti odgovaraju široj javnosti. Ipak, njihova mišljenja mogu utjecati na mreže koje djeluju u izrazito različitim pravnim, kulturnim i političkim okruženjima. Od Saudijske Arabije do Nizozemske, norme upravljanja i pravna očekivanja temeljno se razlikuju. Nerealno je očekivati da tako mala skupina određuje i provodi pravila kao da ima univerzalni legitimitet.

Ono što je prije nekoliko desetljeća počelo kao mehanizam dobrovoljne koordinacije postalo je dio kritične infrastrukture globalnog interneta. U tom kontekstu stara ideja da „možemo odlučiti ne igrati se s vama” više ne vrijedi. Moraju vrijediti načela univerzalnog pristupa bez diskriminacije.

Ispravna podjela funkcija jasna je:

• Registri vode evidenciju i provode prijenose prema utvrđenim postupcima.

• Prisilno provođenje pravila i kažnjavanje, kada su opravdani, pripadaju isključivo suverenim vlastima.

Kad registar prekorači svoj mandat i ključne administrativne funkcije koristi kao sredstvo pritiska, ne uspostavlja odgovornost. Stvara nepredvidivost i otvara prostor zloupotrebi.

Načelo je jednostavno, ali ne dopušta kompromis:

Upravna tijela moraju ostati unutar svog mandata, a kritična infrastruktura nikada ne smije ovisiti o mišljenjima ili sklonostima nekolicine pojedinaca, koliko god njihove namjere bile dobre.

Ta se razlika ne smije zamagliti.