Večernji sjaj nad planinskim grebenom

Nebo postaje tečno dok se sunce povlači. Slojevi boje — narandžasta, koralna, ljubičasta — šire se preko horizonta poput daha. Nasuprot toj mekoći, planina je neporeciva, jedan oblik iscrtan sa sigurnošću. Na njenom vrhu stoji blijeda figura raširenih ruku, kao da želi zadržati svjetlost još jedan trenutak.

Ništa se ne pomjera, a ipak fotografija djeluje živo od promjene. Antene pored vrha naginju se u vazduh, vitke siluete koje ulaze u razgovor između ljudskog truda i nebeskog mira. Tlo ispod već je prešlo u suton, ali gornji rub još slabo žari — posljednji trag topline prije predaje.

Ravnoteža između tame i sjaja ovdje određuje sve. Kadar čuva i strahopoštovanje i jednostavnost: svjetlost se povlači, svijet je prihvata. U tom malom prostoru između sjaja i sjene nešto tiho traje — možda vjera, a možda samo strpljenje zemlje koja čeka noć.