“Bilješka 19: Zašto RIR-ovi nemaju vlast — i zašto „suverenitet zajednice” ruši sustav

Vlast ne proizlazi iz suradnje. Proizlazi iz sposobnosti da se poslušnost nametne bez obzira na pristanak. Ta je razlika važna jer upravo brkanje tih dviju stvari pretvara sustave koordinacije u nelegitimne strukture moći.

Države imaju vlast jer mogu nametnuti pravila putem zakona, sudova i sile. Odbijete li ih poštovati, slijede neizbježne posljedice. Sustavi utemeljeni na suradnji drukčiji su. Funkcioniraju samo zato što sudionici odlučuju surađivati. Kada je sudjelovanje dobrovoljno, a izlazak moguć, vlast ne postoji. Ostaje utjecaj koji se temelji na praktičnosti, a ne moć.

Regionalni internetski registri (RIR-ovi) pripadaju upravo toj drugoj kategoriji. Osnovani su kao mehanizmi tehničke koordinacije radi sprječavanja dvostruke dodjele i sukoba pri raspodjeli brojčanih resursa. Nisu osnovani kao vlade, regulatori ili suvereni subjekti. Nijedna država nije im prenijela suverene ovlasti. Nijedan međunarodni ugovor ne daje im jurisdikciju. Nijedan zakon ne ovlašćuje ih da odlučuju što je zakonito, a što nezakonito.

RIR-ovi postoje zato što mreže dobrovoljno surađuju. Mreže se pridružuju jer je koordinacija korisna, a ne zato što je poslušnost obvezna. Sama ta činjenica isključuje mogućnost postojanja vlasti. Mogućnost izlaska, preustroja, prijenosa imovine ili zaobilaženja sustava dokaz je da je sudjelovanje stvar izbora. Vlast opstaje unatoč otporu; koordinacija ne.

„Politike” RIR-ova stoga nisu zakoni. To su interni dogovori među sudionicima koji na njih pristaju. RIR vas ne može novčano kazniti, zatvoriti, zaplijeniti imovinu koja nije povezana s tom stvari niti nametnuti poslušnost izvan vlastitih administrativnih sustava. Najstroža mjera koju može poduzeti jest odbiti daljnje pružanje usluga koordinacije. To nije vlast; to je povlačenje iz suradnje.

Utjecaj ne treba brkati s vlašću. RIR-ovi imaju utjecaj jer koordinacija smanjuje trenje. Mreže se pridržavaju pravila zato što je to često jednostavnije, jeftinije i predvidljivije. No utjecaj postoji samo dok je suradnja korisna. Čim pridržavanje pravila postane štetno ili proizvoljno, utjecaj nestaje.

Ključna pogreška nastaje kada se registracija poistovjeti s vlasništvom. RIR-ovi registriraju brojčane resurse; ne posjeduju ih. Registracija je vođenje evidencije. Kontrola i ekonomska vrijednost proizlaze iz stvarnog usmjeravanja prometa, rada mreže i upotrebe. Registar koji polaže pravo na vlast nad registriranom imovinom brka dokumentaciju sa suverenitetom.

Situacija postaje razorna kada se mala skupina tehničkih sudionika, okupljena vlastitim izborom, počne nazivati „zajednicom” i svoj interni konsenzus tretirati kao suverenu vlast. Nekoliko desetaka ljudi na dopisnim listama ili sastancima ne predstavlja globalni internet, sve nositelje resursa ni države. Nemaju demokratski mandat, ne predstavljaju sve i nikome ne polažu račune.

Dobrovoljno sudjelovanje ne može proizvesti suverenu vlast. Skupina ne može glasovanjem samoj sebi dodijeliti vlast nad drugima koji nikad nisu pristali da se njima upravlja. Konsenzus prisutnih stvara dogovore među prisutnima, ništa više. Smatrati takve ishode obvezujućima za one koji nisu sudjelovali znači brkati kategorije: koordinacija se lažno prikazuje kao upravljanje.

Tu sustavi pucaju. Kada mala skupina iznutra pretpostavi da govori u ime svih, vlast postaje samoproglašena. Neutralna koordinacija pretvara se u donošenje pravila. Tehnička administracija pretvara se u političku kontrolu. Povjerenje se urušava jer sudionici shvaćaju da odluke više nisu objektivne ni predvidljive, nego diskrecijske i ideološke.

Isključivanje ubrzava neuspjeh. Oni koji imaju vremena, koji su blizu, koji imaju jezični pristup ili su usklađeni s institucijama dominiraju oblikovanjem politika, dok su ostali praktično isključeni. Sustav prestaje služiti internetu u cjelini i počinje služiti uskom krugu ljudi iznutra. To je dominacija, a ne koordinacija.

Najopasniji je trenutak kada se dobrovoljna politika provodi kao da je izlazak nelegitiman. Tada sustav oponaša vladu bez zakona, mehanizama kontrole ili odgovornosti. Moć postoji, ali polaganje računa ne. To je gore od formalne vlasti jer nedostaju čak i ograničenja kojima su države podložne.

Tehnički sustavi opstaju zahvaljujući neutralnosti. Koordinacija interneta funkcionira zato što je dosadna, predvidljiva i ne donosi vrijednosne sudove. Kada se u nju unesu moralni, politički ili ideološki sudovi, a politike počnu tretirati kao suvereni zakoni, sudionici zaobilaze sustav. Slijedi fragmentacija.

Legitimnost se ne može samoproglasiti. Vlast moraju dodijeliti oni kojima se upravlja. Dugotrajno pridržavanje pravila ne stvara suverenitet retroaktivno. Ponavljanje ne pretvara praktičnost u mandat. Vlast mora postojati od osnutka, na temelju prenesenih ovlasti, a ne nastati kasnije iz navike.

RIR-ovi nikada nisu trebali vladati. Trebali su koordinirati. Kada koordinacijska tijela polažu pravo na vlast, uništavaju upravo one uvjete koji su omogućili suradnju. Prešutni društveni ugovor bio je jednostavan: „mi koordiniramo; vi birate hoćete li surađivati”. Pretvoriti to u „mi odlučujemo; vi se morate pokoriti” znači srušiti sustav.

Zaključak je jasan. Vlast zahtijeva prisilu, mandat i provedbu neovisnu o pristanku. RIR-ovi se u potpunosti oslanjaju na dobrovoljnu suradnju, dopuštaju izlazak, nemaju prenesene suverene ovlasti ni neovisnu moć prisilne provedbe. Kada se mala dobrovoljna skupina smatra suverenom zajednicom, sustav postaje nestabilan i nelegitiman.

To ne jača internet. Uništava model koordinacije zahvaljujući kojem je funkcionirao.