Bilješka 7: Zašto je kupnja IP adresa danas prijevara — i kako telekomunikacijske tvrtke mogu dosegnuti vrijednost od bilijun dolara

IPv4 adrese uglavnom se tretiraju kao imovina, a veliki pružatelji usluga u oblaku i telekomunikacijski operatori njima trguju za milijarde dolara. Sam Amazon pribavio je gotovo sto milijuna IPv4 adresa. Alibaba, Tencent, Huawei i drugi potrošili su stotine milijuna, ako ne i milijarde, na isto. Ipak, većini uprava i financijskih direktora promiče jedan detalj: nijedna od tih tvrtki zapravo ne posjeduje ono što je platila.

U ugovorima svih regionalnih internetskih registara (RIR) — ARIN-a, RIPE NCC-a, APNIC-a, LACNIC-a i AFRINIC-a — izričito stoji da IP adrese nisu vlasništvo. Organizacije dobivaju uslužni odnos: upis u bazu podataka kojom upravlja privatni subjekt. Nema jamstva trajnog vlasništva. Pravno i strukturno, ono što tvrtke misle da su „kupile” zapravo je dugoročan zakup, podložan promjenama pravila i jednostranim potezima registra. Platiti unaprijed desetljeća naknada za nešto što se može oduzeti ne znači biti vlasnik. To je zakup s pogrešno određenom cijenom. Zato je kupnja IP adresa u današnjem sustavu zapravo prijevara.

Izvorna uloga RIR-ova — dodjela adresnog prostora IPv4 — završila je prije više od deset godina. Iscrpljivanje zaliha nametnulo je nastanak sekundarnog tržišta na kojem se IPv4 adresama sada trguje po pedeset dolara ili više po adresi. Tvrtke poput moje popunjavaju tu prazninu dajući adrese u zakup ondje gdje ih registri više ne mogu dodijeliti. No i sekundarno je tržište ograničeno jer se pravo vlasništva ne priznaje. Likvidnost ostaje umjetno ograničena pravilima, a ne ekonomskim čimbenicima.

Razmotrimo sada što bi se dogodilo kad bi vlasništvo bilo u potpunosti priznato. Kad bi IPv4 adrese pripadale mrežama koje ih koriste, umjesto da budu pod kontrolom pet monopola čija se područja ne preklapaju, tržište bi se potpuno otvorilo. IP adrese omogućuju pružanje usluga: adresa koja košta trideset centi mjesečno može podržavati uslugu u oblaku vrijednu tristo dolara. To je ulazni trošak od 0,1% koji omogućuje cijeli posao. Kad bi cijena tog resursa bila bliža njegovoj stvarnoj ekonomskoj vrijednosti, bilance telekomunikacijskih tvrtki promijenile bi se preko noći. Tržišna kapitalizacija mnogih operatora višestruko bi porasla, ne zbog špekulacije, nego zbog priznavanja imovine o kojoj već ovise.

Ovo nije apstraktna teorija. Uzmimo velikog operatora okosnice interneta koji raspolaže desecima milijuna IPv4 adresa. Prema današnjim procjenama, samo taj fond adresa može biti usporediv s ukupnom tržišnom kapitalizacijom tvrtke ili je čak premašiti. U sustavu punog vlasništva i likvidnosti iste bi adrese vrijedile više za nekoliko redova veličine. Telekomunikacijske tvrtke ne bi bile samo pružatelji usluga; bile bi među najvećim vlasnicima digitalne imovine na svijetu.

Postoji i sigurnosna dimenzija. Dokle god se IP adrese smatraju povlasticama koje kontroliraju registri, a ne imovinom u vlasništvu korisnika, internet ima ugrađeno usko grlo. Pet privatnih organizacija praktično stoji iznad svake nacionalne mreže. Bez vlasništva, rad pružatelja pristupa internetu ili čak interneta cijele države može biti onemogućen zbog pravila ili neuspjeha upravljanja negdje drugdje. Za kritičnu infrastrukturu to je neprihvatljiv rizik.

Put do promjene pravila ne zahtijeva trenutačnu revoluciju. Potreban je prvi korak: obvezna prenosivost brojčanih resursa. Ako registar loše radi, zloupotrebljava ovlasti ili podliježe političkim utjecajima, mreže moraju imati bezuvjetno pravo prenijeti svoje registracije u drugi RIR. Prenosivost uvodi konkurenciju. Konkurencija zahtijeva odgovornost. A odgovornost je preduvjet svake vjerodostojne tvrdnje da netko odgovorno skrbi o resursima. Prenosivost je most između današnjeg sustava zasnovanog na zakupu i budućeg sustava zasnovanog na vlasništvu.

Internet je dosegnuo današnju veličinu zahvaljujući decentralizaciji, privatizaciji i tržišnim silama, a ne centraliziranoj kontroli. Nastaviti tretirati jedinstvenu registraciju IP adresa kao monopolsku funkciju znači proturječiti svim načelima koja su omogućila uspješan rast interneta. Vlasništvo nad brojčanim resursima nije radikalna ideja; trebalo je već odavno biti priznato.

Ako telekomunikacijske tvrtke žele sigurnost, ako vlade žele otpornost i ako internet treba ostati decentraliziran, umjesto da se njime upravlja preko nekoliko ključnih kontrolnih točaka, IP adrese moraju biti priznate kao ono što već jesu: temeljna imovina. Izbor je jednostavan. Možemo se i dalje pretvarati da je zakup vlasništvo ili ispraviti strukturu i omogućiti najveće stvaranje bogatstva koje je infrastrukturni sektor ikada doživio.