Bilješka 15: Oslobađanje skrivene vrijednosti IPv4

IPv4 je najvažniji preduvjet za pružanje usluga na internetu. Uređaj ili poslužitelj u oblaku ne može biti na mreži bez IPv4 adrese. Ipak, cijena IPv4 određuje se kao da je njegova važnost zanemariva. Za otprilike 0,30 dolara mjesečno po IP adresi omogućuje usluge vrijedne oko 300 dolara mjesečno po poslužitelju, odnosno stoji oko 0,1% vrijednosti koju omogućuje. Na bilo kojem drugom tržištu ključni preduvjeti ostvaruju znatan udio u prihodima koje omogućuju: najamnina za prostor u središtu grada često iznosi oko 30% prihoda trgovine jer je lokacija ono što omogućuje poslovanje. Prema toj logici, gornja granica potencijalne vrijednosti IPv4 daleko je viša od današnje procjene.

Čak i uz potisnutu vrijednost, IPv4 već čini velik dio tržišne kapitalizacije mnogih telekomunikacijskih poduzeća. U nekim slučajevima podrazumijevana vrijednost IPv4 adresa koje poduzeće posjeduje približava se njegovoj ukupnoj tržišnoj kapitalizaciji ili joj može parirati. Skroman rast vrijednosti znatno bi povećao tržišnu procjenu infrastrukturnih poduzeća. Problem nije u ekonomici, nego u upravljanju.

IPv4 je podcijenjen zato što je tržištu strukturno onemogućeno funkcioniranje poput pravog tržišta. Politike RIR-ova na tri načina guše likvidnost i otkrivanje cijena: odbijaju priznati stvarno vlasništvo, nameću razdoblja obveznog držanja koja onemogućuju slobodnu preprodaju i provode „provjere potreba” u kojima birokracija odlučuje je li kupac „prihvatljiv” čak i nakon što je preuzeo obvezu ulaganja kapitala. Ta ograničenja pretvaraju rijetku i vrijednu imovinu u zakup koji djelomično ovisi o dozvolama i pod nadzorom je pet malih privatnih subjekata. Prema sadašnjim pravilima, ti subjekti mogu mijenjati registracije na načine koji bi mogli paralizirati velike mreže ili čak povezanost čitave države. To je i sigurnosni rizik i čimbenik koji potiskuje procijenjenu vrijednost.

Zašto te politike opstaju? Zato što većina onih koji stvarno donose odluke — izvršni direktori, upravni odbori i dioničari — ne sudjeluje u upravljanju RIR-ovima. Sudjelovanje se često prepušta tehničkom osoblju koje nema poticaje da optimizira procijenjenu vrijednost poduzeća ili prava nad imovinom. Zbog toga politike oblikuje dinamika malog „kluba”, a ne vlasnici imovine i poduzeća na koje te politike utječu.

Mehanizam za rješavanje tog problema već postoji: RIR-ovi su organizacije utemeljene na članstvu. Vlasnici IPv4 adresa — pružatelji internetskih usluga, pružatelji usluga u oblaku i telekomunikacijska poduzeća — čine biračko tijelo. Rješenje je uključiti stvarna vodstva poduzeća u oblikovanje politika: ukloniti umjetna ograničenja prijenosa, ukinuti provjere potreba, priznati vlasništvo i tretirati IPv4 kao uobičajenu imovinu kojom se trguje i koja ima stvarnu likvidnost. Kada se likvidnost oslobodi, oskudnost se može primjereno izraziti, a infrastrukturni sektor ostvariti mnogo veći udio u vrijednosti koju već omogućuje.

Ovo je ključna poruka: potiskivanje procijenjene vrijednosti IPv4 ujedno potiskuje procijenjenu vrijednost cijelog sektora pružatelja internetskih usluga i usluga u oblaku. Sektor može prihvatiti to potiskivanje ili ponovno preuzeti nadzor nad pravilima koja su ga prouzročila.