Bilješka 2: Adresar interneta — i zašto je „digitalni suverenitet“ opasna iluzija”

O internetu se često govori kao o teritoriju koji netko može posjedovati, kontrolirati ili osvojiti. To je temeljni nesporazum.

Koristan je primjer grada. Svaka kuća treba adresu kako bi do nje mogli stići ljudi, pošta i usluge. Na internetu su računala i mreže kuće, a IP adrese njihove adrese. Kako grad raste, netko mora voditi neutralan adresar: jednostavno bilježiti tko koristi koji broj kako bi promet mogao pronaći odredište.

To je jedina uloga regionalnih internetskih registara. U slučaju Afrike, AFRINIC nije ništa više od toga: adresar.

Onaj tko vodi adresar nije vlasnik kuća.

Ne kontrolira ulice.

Ne zapovijeda stanovnicima.

Bilježi brojeve.

Kad se to shvati, retorika „digitalnog suvereniteta“ pada u vodu. Vjerovati da se kontrolom nad AFRINIC-om može kontrolirati afrički internet isto je kao vjerovati da krađa telefonskog imenika daje vlast nad svakim telefonskim pozivom. To nije samo pogrešno; sama je zamisao djetinjasta.

AFRINIC ne upravlja internetom. Ne kontrolira države, mreže ni korisnike. Funkcionira samo zato što mreže dobrovoljno surađuju s neutralnim registrom. Čim izgubi neutralnost, gubi povjerenje, a time i sposobnost da obavlja svoju ulogu.

Ta je razlika važna jer se posljednjih godina AFRINIC pokušava politizirati pod zastavom „digitalnog suvereniteta“. Izraz zvuči moćno, ali opisuje iluziju. Afrika nije jedinstven politički subjekt. Čine je 54 suverene države s različitim pravnim sustavima, suprotstavljenim interesima i, u mnogim slučajevima, otvorenim međusobnim geopolitičkim neprijateljstvom. Zamisao da bi takav kontinent prihvatio centraliziranu „vrhovnu digitalnu vlast“ nema uporišta u stvarnosti.

Još je važnije da je sama struktura interneta nespojiva s tom vizijom. Internet je zamišljen kao decentraliziran i otporan sustav u kojem za sudjelovanje nije potrebna dozvola, upravo zato što njime nijedan pojedinačni akter ne može zapovijedati. Nametanje političke kontrole nad registrom adresa odozgo ne stvara suverenitet, nego uništava povjerenje. A bez povjerenja internet se raspada na odvojene dijelove.

Naše sudjelovanje u AFRINIC-u slijedilo je tu logiku, a ne političke ciljeve. Kada je IP adresama koje služe stotinama milijuna krajnjih korisnika zaprijetilo oduzimanje bez pravne osnove, pitanje je bilo kako spriječiti štetu, a ne kako provesti strategiju. Kada je AFRINIC ostao bez funkcionalnog upravljanja, u pitanju je bio opstanak institucije, a ne vlast. A kada je politički utjecaj počeo zadirati u neutralnost koju je naložio sud, pitanje je postalo ustavno: podjela vlasti nije stvar izbora ako institucija želi ostati vjerodostojna.

AFRINIC može postojati samo kao neutralan knjižničar. Čim ga se počne tretirati kao sredstvo državnih ambicija ili prevlasti nad kontinentom, postaje beskoristan upravo mrežama kojima treba služiti.

Internetom se ne vlada naredbama.

Ne gradi ga se silom.

A „digitalni suverenitet“ ne postiže se politiziranjem adresara.

Internet funkcionira zato što ga nitko ne posjeduje. AFRINIC funkcionira samo dok to ima na umu.