Bilješka 51: Zašto sadašnji model registra postaje nemoguć kada IPv4 postane stvarna imovina

Sadašnji model registra mogao je postojati samo zato što je nastao u svijetu u kojem se IP adrese još nisu smatrale imovinom od ozbiljne važnosti. U toj ranijoj fazi sloj registra mogao se uvjerljivo predstavljati kao neutralan administrativni sustav: mehanizam tehničke koordinacije, knjigovodstvena funkcija, zajednički imenik održavan radi lakšeg rada mreže. U takvom je svijetu nesrazmjer između moći i odgovornosti mogao ostati skriven jer je iza samog unosa u registar stajala mala tržišna vrijednost. Ali taj svijet više ne postoji. IPv4 je danas oskudan, prenosiv, ima cijenu, može poslužiti za financiranje, predmet je sudskih sporova i nužan je za poslovanje. Postao je klasa imovine s golemim stvarnim ekonomskim posljedicama. Pravni oblik sustava, međutim, nije se razvijao zajedno s ekonomskom stvarnošću onoga čime upravlja. To je središnje proturječje. Sloj registra i dalje se ponaša kao da upravlja administrativnim zapisom male vrijednosti, dok se zapravo nalazi iznad infrastrukturne imovine goleme tržišne vrijednosti. To proturječje nije privremeno. Strukturno je pogubno.

U svakom ozbiljnom komercijalnom sustavu, kontrola i odgovornost moraju ostati uglavnom razmjerni. Ako institucija ima neznatnu moć, ograničena odgovornost može biti razumna. Ako institucija ima odlučujuću moć nad nečim što može odrediti legitimitet usmjeravanja, prava prijenosa, kontinuitet poslovanja i opstanak operatora, tada simbolična odgovornost postaje apsurdna. To je točka od koje sadašnji sustav ne može pobjeći. Slabo kapitalizirana neprofitna organizacija može imati proračun mjeren u milijunima, dok se ekonomska vrijednost koja ovisi o njezinoj evidenciji može mjeriti u milijardama. Ugovor može smanjiti odgovornost na simbolični iznos - sto dolara, naknade za nekoliko mjeseci ili neku sličnu simboličnu gornju granicu - dok stvarna posljedična šteta koju može prouzročiti kvar registra, proizvoljno djelovanje, loše upravljanje ili sistemska pogreška može biti katastrofalna. To nije normalna raspodjela rizika. To je pokušaj centralizacije moći uz eksternaliziranje posljedica. U matematičkom smislu, to je nestabilan sustav. U pravnom smislu, to je kontradikcija. U civilizacijskom smislu, to je model upravljanja koji se pretvara da je održiviji nego što jest.

Zapadno ugovorno pravo, u svom ozbiljnom obliku, nije magija. To nije stroj koji može blagosloviti bilo kakvu apsurdnost samo zato što su riječi zapisane i netko je kliknuo "slažem se". Klauzule o ograničenju odgovornosti mogu funkcionirati u normalnoj trgovini jer normalna trgovina pretpostavlja skup pozadinskih uvjeta: određeni stupanj pregovaračke logike, određeni stupanj zamjenjivosti i neki prihvatljiv odnos između plaćene naknade, pružene usluge i preuzetog rizika. Niti jedna od tih pretpostavki ovdje uistinu ne vrijedi. Registar nije običan dobavljač. Bliži je monopolskom vrataru nad bitnim slojem infrastrukture. Korisnik ne pregovara na ravnopravnoj osnovi. Uvjeti su unaprijed zadani, a korisnik im može samo pristupiti. Izlaz često nije realan. Ekonomski ulozi su golemi. Ipak, sustav pravnih sredstava ostaje namjerno beznačajan. U svakom zrelom pravnom poretku dolazi do točke u kojoj formalno postojanje klauzule više nije dovoljno da je spasi od suštinskog apsurda. Pravni sustav može tolerirati asimetriju; ne ostaje intelektualno koherentan kada asimetrija postane potpuna.

To je razlog zašto opetovano inzistiranje da IPv4 "nije vlasništvo" nikada ne rješava problem. Taj jezik nije odgovor; to je obrambeni mehanizam. Tržišta ne čekaju metafizičko odobrenje. Kada je nešto jedinstveno, oskudno i prenosivo, ima vrijednost koja se može pravno zaštititi te može stvarati predvidljiv ekonomski povrat, ušlo je u svijet imovine bez obzira na to je li institucija koja time upravlja spremna koristiti tu riječ. Tržište je već reklo svoje. Bilance su rekle svoje. Sudovi sve više govore kroz ponašanje čak i kada doktrina zaostaje. Operateri govore kroz cijenu. Kupci, prodavači, financijeri, parničari i druge ugovorne strane svi se ponašaju kao da su ti resursi ekonomski važni, jer jesu. Odbijanje da se prizna imovinska priroda IPv4-a nije dokaz za suprotno. To je pokušaj očuvanja stare mitologije upravljanja nakon što su se temeljne ekonomske činjenice promijenile.

I tu problem postaje filozofski, a ne samo ugovorni. Moderno zapadno upravljanje počiva, barem u teoriji, na dubokoj usklađenosti između moći, odgovornosti i legitimiteta. Vladavina prava nije samo postojanje pravila. Ideja je da vršenje moći mora biti ograničeno razumom, preispitivanjem, odgovornošću i pravnim lijekom. Kapitalizam nije samo gomilanje bogatstva. To je sustav za raspodjelu rizika, nagrade, kontrole i posljedica kroz institucije kojima se može vjerovati jer su izložene ishodima vlastitih odluka. Model registra razbija obje logike odjednom. Prisvaja autoritet nad ekonomskim poretkom visoke vrijednosti dok odbija odgovornost proporcionalnu posljedicama tog autoriteta. Traži poslušnost koja se inače daje pouzdanoj pravnoj infrastrukturi bez prihvaćanja tereta koje pouzdana pravna infrastruktura mora nositi. Zato počinje više sličiti teologiji nego pravu. Njegov autoritet ovisi manje o recipročnoj odgovornosti nego o kolektivnom uvjerenju: vjerujte da je baza podataka vrhovna, vjerujte da je institucija posebna, vjerujte da su pravila obvezujuća čak i kada ekonomska struktura ispod njih više nema smisla. Ali u dvadeset i prvom stoljeću, uvjerenje bez odgovarajuće odgovornosti nije trajno. To je ritualni autoritet koji živi na posuđenom vremenu.

Dimenzija monopola čini kontradikciju još gorom. Na uobičajenim tržištima oštri uvjeti ponekad se mogu opravdati konkurencijom: ako je jedan pružatelj nerazuman, može se pojaviti drugi pružatelj s boljom ravnotežom cijene, usluge i rizika. Ali kada institucija zauzme strukturno monopolistički ili kvazimonopolistički položaj, uobičajena obrana ugovorne slobode pada. Sloboda ugovaranja bez smislene slobode odbijanja nije istinska sloboda. To je administrativna prisila odjevena u ruho privatnog prava. Što je infrastruktura bitnija, to postaje manje uvjerljiva fikcija da je ovo samo još jedan sporazumni odnos usluge. Jednom kada se monopolska kontrola upari sa simboličnom odgovornošću, aranžman postaje pravno sumnjiv, ekonomski iracionalan i politički korozivan. Od društva se traži da prihvati koncentriranu moć bez koncentrirane odgovornosti. Tu formulu nijedna ozbiljna pravna civilizacija ne može trajno stabilizirati.

To je i razlog zašto je sadašnji sustav mogao opstati u prošlosti, ali ne može opstajati neograničeno u budućnosti. Kada su IP adrese bile obilne ili komercijalno beznačajne, cijela je struktura mogla ostati društveno podnošljiva jer je malo toga bilo na kocki. Registar je mogao biti nemaran, nedovoljno kapitaliziran, ideološki nejasan i pravno zaštićen, a svijet bi se ipak nastavio okretati. Ali oskudica je promijenila sam predmet. Kada se oskudica spojila s prenosivošću i tržišnim određivanjem cijena, registar je prestao biti bezazlen administrativni sloj i postao usko grlo nad vrijednom imovinom. Stara institucionalna ljuska ostala je, ali sadržaj ispod nje promijenio se. U tom je trenutku sustav postao nestabilan. Nije odmah propao jer institucije često opstaju dugo nakon što logika na kojoj počivaju prestane vrijediti. Ali od tada je uništenje postalo pitanje vremena, a ne načela.

"Predodređeno da bude uništeno" ne znači da će se isti mehanizam srušiti posvuda na isti način ili na isti datum. To znači da se kontradikcija ne može trajno potisnuti. Pritisak se može izraziti kroz parnice, političke sukobe, institucionalnu fragmentaciju, privatno oblikovanje poretka, paralelne sustave povjerenja, decentralizaciju ili komercijalne strukture koje zaobilaze stari model. Ali odredište je isto. Arhitektura upravljanja dizajnirana za koordinaciju male vrijednosti ne može neograničeno upravljati imovinom visoke vrijednosti dok se odriče odgovornosti visoke vrijednosti. Ili se sloj registra mora razviti u nešto radikalno odgovornije, kapitaliziranije i pravno ozbiljnije, ili će biti zaobiđen, osporavan, slomljen ili zamijenjen sustavima koji su dosljedniji modernoj ekonomskoj stvarnosti.

Na najdubljoj razini, ne radi se samo o IPv4. Riječ je o univerzalnom principu: jednom kada sustav evidencije stekne učinkovitu kontrolu nad oskudnom ekonomskom stvarnošću, on prestaje biti "samo sustav evidencije". Postaje dio same imovine. A u trenutku kada se to dogodi, simbolična odgovornost više nije neutralna. To postaje izjava da institucija želi autoritet vlasništva bez tereta vlasništva, legitimitet zakona bez cijene zakona i moć suverena bez suverene odgovornosti. Ta ravnoteža je nemoguća. Mogla je postojati samo u svijetu u kojem stvar kojom se upravlja nije imala značajnu vrijednost. Taj je svijet gotov. Tržište ga je dokrajčilo. Oskudica ga je dokrajčila. Kapitalizam ga je dokrajčio. A kada se to dogodilo, uništenje starog modela registra prestalo je biti politička preferencija i postalo je strukturalna neizbježnost.