Bilješka 57: Zašto tvrdnja da komercijalizacija IPv4 šteti siromašnijim zemljama pogrešno tumači strukturu

U upravljanju internetom stalno se ponavlja tvrdnja da komercijalizacija IPv4 na neki način šteti siromašnijim zemljama, osobito u Africi. Ta tvrdnja zvuči moralno, ali polazi od pogrešne pretpostavke. Sustav regionalnih internetskih registara uspostavljen je radi koordinacije globalno jedinstvenih brojčanih resursa i raspodjele oskudnog IPv4 prostora prema dokumentiranim potrebama, iskorištenosti i pravilima registracije. Nije uspostavljen kao globalni mehanizam preraspodjele između bogatih i siromašnih zemalja.

Kad se to razjasni, ostalo slijedi. Sustav temeljen na potrebama u nejednakom svijetu ne neutralizira nejednakost. Formalizira je. Ako više uređaja, više korisnika, više infrastrukture i više uloženog kapitala stvara više dokumentiranih potreba, veće i bogatije mreže predvidljivo će dobiti više adresa. To nije izopačenje pravila. To je pravilo koje djeluje točno onako kako je zamišljeno.

Sama raspodjela to pokazuje. Trenutačni podaci o delegiranju pokazuju da Sjedinjene Države drže oko 43,7% delegiranog IPv4 prostora, a Kina oko 9,3%, pa te dvije zemlje same čine više od polovice svjetskog ukupnog iznosa. Nasuprot tome, područje AFRINIC-a čini oko 3,15% delegiranog IPv4 prostora. Može se raspravljati o tome je li takav ishod poželjan. Ne može se pošteno opisati kao rezultat sustava osmišljenog da oskudne resurse usmjerava prema siromašnijim regijama.

Zato argument protiv komercijalizacije polazi od pogrešne usporedbe. Uspoređuje tržište sa zamišljenim egalitarnim poretkom koji nikada nije postojao. Sloj registara prije nije dodjeljivao adrese siromašnijim zemljama zato što su bile siromašne. Dodjeljivao ih je operaterima koji su mogli dokazati veličinu mreže, predviđenu uporabu i iskorištenost. U svijetu u kojem su bogatstvo, infrastruktura i gustoća korisnika izrazito nejednako raspoređeni, taj model predvidljivo koncentrira resurse ondje gdje je temeljna mrežna ekonomija već snažnija.

Komercijalizacija ne preokreće tu nejednakost čarolijom. Bogatiji operateri i dalje mogu kupiti više. Ali već su bili u prednosti pri dodjeli prema potrebama jer su već imali više korisnika, više inženjera, više dokumentacije, bolje poznavali političko okruženje i lakše se snalazili u postupcima. Ozbiljno je pitanje zato uže: je li manjem ili siromašnijem operateru bolje da mora moliti za pristup kroz sustav koji ga nadzire ili da se suoči s transparentnom cijenom oskudnog resursa potrebnog za poslovanje?

Ovdje tržište ima snažniji argument. Čak su i danas prijenosi u nekim dijelovima sustava isprepleteni s provjerama potreba, pragovima iskorištenosti, planovima uporabe i administrativnim potvrđivanjem. Takve prepreke ne pogađaju sve jednako. Veliki operateri uvijek lakše podnose kašnjenja, neizvjesnost i diskrecijske provjere nego mali. Transparentno tržište ne uklanja oskudicu, ali može smanjiti proizvoljnost.

Manjem operateru nije važno je li potreban resurs dobio kroz moralnu priču ili komercijalnu transakciju. Važno je može li ga dobiti pod predvidljivim uvjetima. Cijena se može usporediti, uključiti u proračun i financirati, a o njoj se može i pregovarati. S diskrecijskim odlučivanjem to nije moguće. Ono pretvara pristup u politički odnos. Tržište, čak i nesavršeno, pretvara ga u transakciju.

Za siromašnije zemlje ta je razlika presudna. Ozbiljan cilj nije simbolično skrbništvo na razini kontinenta koje provodi registarska birokracija. Ozbiljan cilj je povezivost. Siromašan operater ne postaje materijalno snažniji zato što mu institucija priča o odgovornom upravljanju dok zadržava kontrolu nad priznavanjem i prijenosom. Postaje snažniji kada može pribaviti upotrebljive brojčane resurse, održavati korisnike povezanima i proširivati uslugu bez ulaska u proceduralni labirint.

Ništa od toga ne znači da je svaki tržišni ishod automatski pravedan. Tržišta mogu biti iskrivljena. Pravno priznavanje može ostati nepotpuno. Pravila prijenosa mogu ostati nedosljedna. No to su argumenti za uređenije i transparentnije tržište, a ne za romantiziranje birokracije čija je vlastita logika dodjele već pratila postojeću moć. Odgovor na iskrivljeno tržište bolje je tržište. Nije mitologija o poretku naklonjenom siromašnima koji zapravo nikada nije postojao.

Zato tvrdnju da je komercijalizacija IPv4 usmjerena protiv Afrike ili siromašnih treba odbaciti kao ono što jest: konceptualnu pogrešku zaogrnutu moralnom zabrinutošću. Stari sustav nije raspodjeljivao prema siromaštvu. Raspodjeljivao je prema dokumentiranoj potražnji unutar nejednake internetske ekonomije. Tržište nije uništilo egalitarni poredak. Ušlo je u nejednak poredak. Ozbiljan put reforme stoga ne vodi kroz još više političkog teatra o regijama i skrbništvu, nego kroz jednostavnije upravljanje, manje prepreka prijenosima, jasnija vlasnička prava i transparentniji pristup. Dodjela nije pravda. Birokracija nije solidarnost. Pretvaranje da jest štiti samo strukturu koja je izvorno i proizvela koncentraciju.