Bilješka 14: O najvećem potencijalu IPv4 kao investicijske imovine

IPv4 adrese i dalje su među oblicima imovine koji su najviše podcijenjeni u globalnom digitalnom gospodarstvu. Njihova potisnuta procijenjena vrijednost nije slučajna, nego strukturno uvjetovana. To izravno snižava i procijenjenu vrijednost pružatelja internetskih usluga i infrastrukturnih poduzeća diljem svijeta.

IPv4 je ograničen resurs. U 32-bitnom adresnom prostoru postoji manje od 4,3 milijarde adresa, a za stvarnu je upotrebu raspoloživo tek nešto više od 3 milijarde. Ta je oskudica već stvarnost. Prije više od deset godina Microsoft je od Nortela kupio adrese po cijeni od približno 11 dolara po adresi. Danas su tržišne cijene dosegle 50–60 dolara po IP adresi. No čak i na tim razinama IPv4 ostaje izrazito podcijenjen.

Razlog je jednostavan: IPv4 je resurs koji omogućuje pružanje usluga. Bez njega nije moguće poslovati na internetu. U svakom drugom sektoru resursi koji omogućuju usluge — lokacije u središtu grada, radiofrekvencijski spektar, prava pristupa — ostvaruju znatan udio prihoda koje omogućuju, često oko 30%. IPv4 ne. Tipični poslužitelj u oblaku, koji stoji 200–300 dolara mjesečno, ovisi o jednoj IPv4 adresi koja stoji približno 0,25–0,50 dolara mjesečno. To je oko 0,1% vrijednosti koju omogućuje. Nijedan drugi takav ključni resurs ni na jednom zrelom tržištu nema tako nisku cijenu.

Taj jaz znači golem potencijal rasta vrijednosti. Čak i djelomično približavanje uobičajenim ekonomskim odnosima za takve resurse značilo bi stostruko ili još veće povećanje cijena IPv4. Unatoč današnjim umjetno niskim cijenama, IPv4 adrese koje drže mnogi veliki telekomunikacijski operatori već vrijede između 5% i 30% njihove tržišne kapitalizacije. Ta imovina već ima znatnu težinu — samo nema pravednu cijenu.

Zašto je IPv4 toliko podcijenjen? Tri strukturna ograničenja potiskuju njegovu vrijednost.

Prvo je likvidnost. Globalno tržište IPv4 vrijedi približno 100–200 milijardi dolara, ali godišnja vrijednost prijenosa manja je od 2 milijarde. To znači manje od 1% likvidnosti godišnje. U takvim uvjetima ni za jednu imovinu tržište ne može utvrditi pravednu cijenu.

Drugo su prepreke koje nameću pravila. Obvezna razdoblja držanja i «provjere potreba» koje propisuju regionalni internetski registri ograničavaju slobodan prijenos. Na svakom normalnom tržištu sam kapital pokazuje potrebu. Zahtijevati dodatno opravdanje nakon što su već angažirani milijuni dolara birokratski je, neučinkovito i podložno zlouporabi.

Treće je nejasnoća vlasništva. Kupci plaćaju milijune, ali registri inzistiraju na tome da adrese zapravo nisu u njihovu vlasništvu i da se ne mogu slobodno preprodavati. Stvarna imovina ne funkcionira tako. Bez vlasništva tržišta ne mogu sazrijeti.

Zajedno, ta ograničenja potiskuju ne samo cijene IPv4 nego i procijenjenu vrijednost poduzeća koja o njima ovise. Svaki ISP drži IP adrese. To utječe na bilancu svakog ISP-a.

Zaključak je neizbježan: oslobađanje likvidnosti IPv4 i priznavanje stvarnog vlasništva otvorili bi put jednom od najvećih procesa stvaranja bogatstva u povijesti infrastrukturnog sektora. To nije nagađanje, nego ispravljanje iskrivljenja koje su izazvala pravila.

Ta promjena neće doći sama od sebe. Zahtijeva da se operatori, rukovoditelji, upravni odbori i dioničari izravno uključe u upravljanje brojčanim resursima — kako bi uklonili umjetne prepreke, zahtijevali učinkovit rad registara i ustrajali na pravednom tretmanu imovine.

Sektor internetske infrastrukture stvorio je golemu globalnu vrijednost, a zadržao tek njezin djelić. IPv4 pruža priliku da se ta jednadžba ponovno uravnoteži. Pitanje nije postoji li ta vrijednost, nego hoće li sektor zajednički djelovati kako bi je ostvario.