Bilješka 24: O protuargumentu — i zašto ne stoji

Postoji ozbiljan protuargument onome što govorim.
Zaslužuje biti jasno iznesen, a ne karikiran.

Oni tvrde da IP adrese nisu kapital.
Nego zajednički operativni resurs.
Moraju se dodjeljivati administrativno kako bi se spriječili špekulacija, gomilanje i nejednakost.
Prema njihovu mišljenju, tržišta nagrađuju novac, a ne povezanost.

Oni tvrde da legitimitet dolazi iz „upravljanja koje provodi zajednica“.
Ne iz učinkovitosti.
Ne iz tržišta.
Sam čin sudjelovanja izvor je autoriteta, čak i kad ishodi nisu savršeni.

Oni tvrde da globalna jedinstvenost i stabilnost zahtijevaju središnju koordinaciju.
Jedan registar.
Jedan izvor istine.
Previše decentralizacije, kažu, nosi rizik fragmentacije, zlouporabe i kaosa u usmjeravanju.

Tvrde i da nametanje promjena putem sudova i tržišta ubrzava slom.
Da pritisak treba postupno apsorbirati.
Da nagli poremećaj otvara put preuzimanju kontrole od strane vlada, sankcijama ili međuvladinoj kontroli.
Ukratko: dijagnoza je možda točna, ali metoda je opasna.

To je njihov najjači argument.

I dalje ne stoji.

Prva je pogreška to što miješaju legitimitet sa sposobnošću opstanka.
Otvoreno sudjelovanje ne može funkcionirati u velikim razmjerima kad se sudionici svedu na malu skupinu koja stari i koju čine oni što su sami odlučili sudjelovati.
Proces može biti legitiman na papiru, a ipak zakazati pod stvarnim pritiskom.
Povijest je u tome nemilosrdna.

Druga je pogreška pretpostavka da koordinacija zahtijeva centralizaciju.
To je povijesno netočno.
Internet je već riješio globalnu koordinaciju bez središnje kontrole na mrežnom sloju.
Nikada ne objašnjavaju zašto se ista logika ne može primijeniti na sloj resursa kad rizik postane vidljiv.

Treća je pogreška oslanjanje na povjerenje koje je geopolitika već uništila.
Sankcije su stvarne.
Blokade po nalogu sudova su stvarne.
Preuzimanje kontrole od strane jedne jurisdikcije je stvarno.
Njihov model zahtijeva trajnu dobru volju među državama koje se otvoreno odnose jedna prema drugoj kao prema protivnicima.
To nije upravljanje.
To je pusta želja.

Četvrta je pogreška nepostojanje vjerodostojnog konačnog stanja.
Njihov je odgovor na oskudicu bolje ponašanje.
Bolje norme.
Više strpljenja.
Vaš odgovor mora funkcionirati i kad se ljudi ne ponašaju kako bi trebali.

Ovdje usporedba postaje odlučujuća.

Njihov model funkcionira samo kad se svi dobro ponašaju.
Moj funkcionira kad se nitko tako ne ponaša.

Njima je potrebno povjerenje.
Meni su potrebni mehanizmi.

Njima je potrebna suzdržanost.
Meni je potrebna redundancija.

Njima je potreban konsenzus.
Meni je potrebna prenosivost.

Njima je potrebna moralna usklađenost.
Meni su potrebna prava koja se mogu prisilno provesti.

Povijest uvijek bira drugi skup uvjeta.

Nije riječ o ideologiji.
Riječ je o ograničenjima.

Države se ne mogu međusobno dogovoriti.
Ali ne mogu si priuštiti da internet zakaže.

Svaki sustav koji ovisi o trajnom povjerenju među suparničkim silama na kraju će se slomiti.
Sustav izgrađen oko poticaja, prava i redundancije opstat će.

Zato je ovaj prijelaz neizbježan.

I zato njihov argument, koliko god dobronamjeran bio, ne može opstati.

Oni brane sustav koji kaže:
„Molim vas, nemojte se služiti moći.“

Ja opisujem sustav koji kaže:
„Moć postoji, zato projektirajte sustav uzimajući je u obzir.“

Samo jedan od njih preživljava povijest.