Bilješka 53: Brojčani resursi interneta nisu političko vlasništvo

U svojoj nedavnoj bilješci, Kad se moć registra odvoji od pravne odgovornosti, odvoji se od stvarnosti, tvrdio sam da suvremeni problem registara počinje strukturnom asimetrijom. Institucije koje mogu bitno utjecati na prenosivost, priznavanje, kontinuitet, a time i na stvarnu ekonomsku vrijednost, još uvijek djeluju u okvirima pravne odgovornosti osmišljenima za mnogo raniji i mnogo manji svijet. IPv4 je danas oskudan, prenosiv, ima cijenu, predmet je sudskih sporova, može se financirati i neophodan je za rad mreža. Ipak, pravni oblik registarskog sloja i dalje se ponaša kao da samo vodi administrativnu evidenciju male vrijednosti. To je prvi prijelom. Moć se proširila; odgovornost za postupke nije.

Ali taj prijelom u pravnoj odgovornosti nije izoliran. Počiva na starijoj pogrešci u ustroju koju sada postaje nemoguće zanemariti. Internet nije nastao kao pet političkih prostora. Nastao je kao jedna mreža. Prelazak na regionalne internetske registre nije bio otkriće duboke istine o kulturi, suverenitetu ili civilizacijskim granicama. Bio je odgovor na rast razmjera. Regionalni model nastao je zato što prvotni centralizirani sustav više nije mogao pratiti globalni rast. Ono što je počelo kao operativna pogodnost poslije se tretiralo kao da je trajna politička arhitektura. To je bila pogreška. Administrativni odgovor na rast razmjera postupno se pretvorio u teoriju legitimnog autoriteta.

To je važno jer, kada se mehanizam za prilagodbu rastu protumači kao politički temelj, registarski sloj počinje prisvajati značenja koja mu nikada nisu dana. Područje pružanja usluga nije suverena zajednica. Nije jedinstven politički narod. Nije skupina koju povezuju usklađeni moralni interesi i koju treba predstavljati. To je administrativna karta. Činjenica da se radikalno različite države, pravni sustavi i kulture, pa čak i aktualni geopolitički protivnici, mogu nalaziti u istoj regiji RIR-a trebala bi biti dovoljna da se okonča fantazija kako su te regije prirodne političke jedinice. Nisu. To su naslijeđene geografske podjele područja pružanja usluga. Obojena karta registara nije teorija legitimne vladavine.

Time se razjašnjava i pitanje koje današnji komentari često duboko pogrešno tumače. Ono što se događa u AFRINIC-u nije dokaz da je „Afrika” sama po sebi nefunkcionalna, niti je dokaz da AFRINIC nekako utjelovljuje Afriku u suverenom obliku. Obje su tvrdnje netočne. AFRINIC je registarska institucija unutar sustava RIR-a. Nije sama Afrika i ne govori kao pravni vlasnik svih interesa unutar svojeg područja pružanja usluga. Ni traženje resursa putem AFRINIC-a ne znači „uzimanje afričke imovine”. AFRINIC je kanal raspodjele i registracije unutar globalnog sustava; nije izvorni suvereni izvor imovine kojom upravlja. Kriza AFRINIC-a zato nije afrički civilizacijski problem, niti je dokaz povrede afričkog političkog vlasništva. To je problem registarske strukture: previše koncentrirane kontrole pristupa, premalo odgovornosti za postupke, previše mitologije o predstavljanju i premalo poštovanja prema mrežama koje stvarno koriste resurse i snose negativne posljedice.

Kada se to shvati, pitanje imovine postaje mnogo jednostavnije od retorike koja ga okružuje. Mreže grade poslovanje oko brojčanih resursa. U njih ulažu kapital, inženjere, usmjerivače, ugovore, sustave podrške, odnose s klijentima, strukture financiranja i operativnu disciplinu. One snose negativne posljedice kada je kontinuitet narušen. One snose poslovnu štetu kada je prenosivost ometena. One snose operativne posljedice kada se priznavanje destabilizira. Registar ne radi ništa od toga. Registar vodi evidenciju, koordinira i pruža usluge. Ne upravlja mrežom. Ne financira mrežu. Ne preuzima negativne posljedice koje pogađaju mrežu. Zato je jedina ekonomski dosljedna pretpostavka jednostavna: mreža koja zakonito drži resurs, koristi ga u stvarnom radu, financira ga i snosi njegov rizik u biti je stvarni imatelj te imovine. Koordinacija je uslužni sloj, a ne polaganje nadređenog prava vlasništva. Vođenje evidencije nije suverenitet. Administriranje nije vlasničko pravo.

Upravo zato je jezik „skrbništva” opasan kada ostane neprecizan. Uska funkcija koordinacije može biti legitimna. Funkcija vođenja evidencije i registracije može biti korisna. Ali kada se koordinacija napuše u skrbništvo, a skrbništvo još dalje u političko pravo, funkcija registra pretvara se u nešto što nikada nije trebala biti. Registar nije država. Kontinent nije suverena pravna osoba. RIR nije ovlašten pretvarati imovinu koju drže operateri u političko vlasništvo retorikom o „regiji”, „narodu” ili „javnoj sudbini”. U trenutku kada se taj potez prihvati, brojčani sloj počinje napadati arhitekturu interneta odozdo. Operativni kontinuitet zamjenjuje političkom izloženošću.

Ta izloženost više nije hipotetska. Rascjepkan koordinacijski sloj već zahtijeva usklađivanje među regijama, odvojene politike i sinkronizirano administrativno djelovanje. To može biti podnošljivo kao dodatno birokratsko opterećenje. Nije podnošljivo kao temelj nadređenog političkog prava na imovinu koja se koristi diljem svijeta. Rascjepkan koordinacijski sloj jedno je. Rascjepkan koordinacijski sloj koji polaže više moralno ili političko vlasničko pravo na imovinu kojom se koriste mreže nešto je posve drugo. Prvo je administriranje. Drugo je prekoračenje ovlasti.

Problem odgovornosti za postupke postaje još oštriji kada se usporedi s ugovornim uvjetima. Moj raniji argument o tome ostaje odlučujući. Registarske institucije s vrlo ograničenom izloženošću negativnim posljedicama nalaze se iznad resursa s vrlo velikim ekonomskim posljedicama u stvarnom svijetu. To je već bilo nestabilno kada se prikazivalo kao tehničko administriranje. Postaje intelektualno neobranjivo kada iste institucije ili ljudi iz njihovih unutarnjih krugova počnu sugerirati neko šire regionalno pravo na tu imovinu ili pravo na temelju skrbništva u javnom interesu. To više nije samo moć odvojena od odgovornosti. To je moć odvojena od odgovornosti koja se pritom pretvara da počiva na civilizacijskom mandatu.

Zato sadašnjoj retorici unutarnjih krugova treba pružiti otpor u samom korijenu. RIR može koordinirati resurse za svoje članove. To je uska i razumljiva funkcija. Nije isto što i predstavljanje svih država, svih naroda, svih političkih interesa ili svih moralnih zahtjeva unutar područja pružanja usluga. Ta je razlika temeljna. Čim se predstavljanje članova retorički napuše u predstavljanje same regije, sustav počinje kliziti u fikciju. Nitko ozbiljan ne može objasniti kako jedan registarski sloj može politički „predstavljati” države s radikalno različitim interesima, pravnim sustavima i geopolitičkim sukobima samo zato što se pojavljuju na istoj naslijeđenoj karti pružanja usluga.

Zato je i moj raniji argument o izborima u AFRINIC-u, o kontroli klike i decentralizaciji, i dalje relevantan. Problem je bio jednostavan: previše moći odlučivanja koncentrirano u malom krugu, premalo transparentnosti u tome kako se ta moć koristila i previše mogućnosti da ljudi unutar institucije koriste procese, procedure i poznavanje institucije za kontrolu ishoda na štetu šireg članstva. Odgovor nije bio više retorike. Odgovor je bio decentralizirano upravljanje koje vode članovi i snažnije priznavanje prava imatelja adresa. To nije bio jezik predizborne kampanje. Bio je to strukturni argument. Kada se oskudna i ekonomski značajna koordinacijska moć koncentrira u malom sloju koji vlada procedurama, složenost postaje oružje, proces postaje filtar, a „zajednica” postaje riječ koju uglavnom upotrebljavaju oni koji su već najbliže mikrofonu.

Ali decentralizacija ne znači zamijeniti pretjerane zahtjeve registara pretjeranim zahtjevima država. Brojčani resursi interneta nisu nacionalni trofeji. Nisu prava koja pripadaju kontinentima. Nisu sirovina za politički teatar. Internet je postao prva decentralizirana komunikacijska mreža čovječanstva na globalnoj razini upravo zato što nijedna država ni savez nisu mogli jednostavno odrediti cjelinu. Ponovno unošenje logike državnog vlasništva u brojčani sloj znači potkopavanje tog postignuća. Ako vlada, koalicija vlada ili politički sloj blizak registrima tvrdi da su adrese koje koriste mreže u nekoj regiji zapravo „narodna imovina” kojom treba politički upravljati odozgo, to nije oslobođenje. To je logika izvlaštenja odjevena u pomodniji jezik.

Odgovor nije ni jedan globalni monopol. Ako pet regionalnih monopola može skliznuti prema pretjeranim zahtjevima, mitologiji i politizaciji, jedan planetarni monopol samo bi povećao isti obrazac neuspjeha do najvećih mogućih razmjera. Nije problem samo u tome što je karta pogrešna. Dublji je problem koncentrirana diskrecijska moć nad globalno važnim i ekonomski značajnim resursima. Podjela te moći u regionalne silose nije riješila problem. Daljnja centralizacija riješila bi još manje.

Jedini ozbiljan cilj jest decentralizacija s interoperabilnošću: globalno usklađeni standardi, prenosivo priznavanje, zapisi podložni reviziji, transparentna pravila i jamstva kontinuiteta dovoljno snažna da nijedna pojedinačna registarska institucija, regija, blok država ili unutarnji krug ne mogu reinterpretacijom ili ovladavanjem institucijom ugroziti velike dijelove ekonomskog života. Cilj oblikovanja sustava trebaju biti provjerljivost, prenosivost i kontinuitet, a ne mitologija geografije. Pravo pitanje nije koja je politička priča emocionalno najprivlačnija. Pravo je pitanje koja struktura održava internet stabilnim i pritom svodi na minimum proizvoljnu moć nad resursima o kojima mreže stvarno ovise.

Praktična je provjera jednostavna. Ako doktrina kaže da mreža koja je izgradila i platila brojčani resurs, koristila ga i snosila njegove negativne posljedice zapravo ne drži taj resurs, nego ga drži neki regionalni administrativni sloj, ta je doktrina netočna. Ako doktrina kaže da registar i njegov neposredni proceduralni krug mogu govoriti u ime svih naroda unutar područja pružanja usluga koje obuhvaća radikalno različite države, pa čak i aktualne sukobe, ta je doktrina netočna. Ako doktrina kaže da je podnošenje zahtjeva putem uslužnog kanala RIR-a jednako uzimanju imovine kontinenta, ta je doktrina netočna. A ako doktrina kaže da neuspjeh jedne registarske institucije treba pripisati manama civilizacije ili povrijeđenom suverenitetu regije, ta je doktrina netočna.

Tijekom većeg dijela ranije povijesti interneta, regionalni registarski model mogao se tolerirati kao koristan kompromis za prilagodbu rastu. To više nije dovoljno. Kada su brojčani resursi postali oskudni, prenosivi, financijski značajni i ugrađeni u stvarna poduzeća koja posluju, mjerilo se promijenilo. Registarski sloj sada mora opravdati svoje postojanje u skladu sa zahtjevima odgovornosti za postupke, prenosivosti i kontinuiteta. Ne može geografiju staviti na mjesto legitimiteta. Ne može procedure staviti na mjesto vlasništva. I ne može retoričkim napuhavanjem pretvoriti imovinu koju drže operateri u političko vlasništvo.

Brojčani resursi interneta nisu političko vlasništvo. To je imovina koju drže operateri, ugrađena u mreže koje funkcioniraju. Registar je može evidentirati, koordinirati aktivnosti povezane s njom i pomoći da sustav ostane razumljiv. Ali time ne postaje njezin suveren, moralno nadređen autoritet ili stvarni vlasnik. Onog trenutka kada internet prihvati tu fikciju, počinje rastavljati logiku koja je mrežu učinila otpornom od samog početka.