Bilješka 4: O suverenitetu nad podacima — tehnička i praktična stvarnost

U globalnim raspravama o suverenitetu nad podacima često se brkaju tehnički ideali i stvarnost u praksi. Na skupu Interconnect World Forum 2025 u Tokiju istaknuo sam jednu temeljnu činjenicu: provedivost nacionalnih zakona o lokalizaciji podataka ograničena je u globalnom digitalnom gospodarstvu, u kojem podaci teku posvuda i nijedna jurisdikcija ne može sama fizički ograničiti povezanost.

Retorika suvereniteta nad podacima tretira podatke kao nešto što se može posjedovati i kontrolirati poput teritorija. U praksi arhitektura interneta, protokoli i prekogranične međuovisnosti znače da se podaci ne mogu zatvoriti unutar umjetnih granica bez ozbiljne fragmentacije i neučinkovitosti. Cilj svakog nositelja suverene vlasti trebao bi biti utjecati na politiku podataka u skladu s pravnim i ustavnim okvirom, a ne pokušavati nametnuti tehnička ograničenja koja sama mreža ne može provesti.

Postoji razlika između tehničke sposobnosti i pravnih ovlasti. Tehnologija može smjestiti kopiju podataka na određeno mjesto, šifrirati je ili ograničiti pristup na rubovima mreže. To, međutim, nije isto što i suverena vlast nad globalnim podatkovnim ekosustavom. Pravne ovlasti proizlaze iz provedivih zakona, utemeljenih na nadležnosti i jamstvima propisanog postupka, a ne iz mrežnih postavki, tržišnih ugovora ili regionalnih političkih deklaracija.

Upravljanje u praksi mora uvažiti razmjere i raznolikost interneta. Samo u Aziji postoje pravni sustavi s temeljno različitim shvaćanjima privatnosti, provedbe zakona, odgovornosti i obveza vezanih uz tokove podataka. Očekivanje da jedan model kontrole podataka može odgovarati svima nije realno i nosi rizik sukoba nadležnosti ili nenamjernih tehničkih prepreka inovacijama.

Put naprijed nije u tvrdokornom inzistiranju na kontroli, nego u izgradnji interoperabilnih modela u kojima podaci teku prema transparentnim pravnim pravilima koja poštuju temeljna prava i gospodarsku stvarnost. Suverenitet bi trebao značiti odgovornost i poštovanje propisa, a ne tehničko zatvaranje. Svaki okvir koji suverenitet nad podacima tretira kao tehničko, a ne društveno i pravno pitanje pogrešno razumije i tehnologiju i upravljanje.

Ukratko: digitalni suverenitet ne postiže se samo izolacijom ili obveznom lokalizacijom podataka. Potrebno je uskladiti pravo, politike i infrastrukturu kako bi se omogućili sigurni, zakoniti i nesmetani prekogranični tokovi podataka, uz očuvanje obveze polaganja računa.