Bilješka 1: AFRINIC, upravljanje RIR-ovima i mit o „vlasništvu zajednice“”

Ovu bilješku ne pišem kao komentator, nego kao netko tko je izravno sudjelovao u upravljanju regionalnim internetskim registrima (RIR), osobito AFRINIC-om.

Sve mi je jasnije da mnogi RIR-ovi danas pate od strukturne disfunkcije prikrivene procedurama i od koncentracije moći prikrivene pojmom „zajednice“. S vremenom su politike i postupci postali toliko složeni i neprozirni da ponajprije koriste uskom krugu ljudi koji znaju kako se snaći u sustavu i kako ga oblikovati. Nastao je čitav ekosustav „savjetnika za RIR-ove“ koji tumače pravila u čijem su stvaranju često i sami sudjelovali. Zarađuju na labirintu koji obični članovi nemaju ni vremena ni poticaja temeljito upoznati. To nije zdravo upravljanje, nego zarobljavanje regulatora pomoću složenosti.

Prednost tog uskog kruga ne završava na politikama, nego se proteže na samo upravljanje organizacijom. Isti mali krug ljudi obično se izmjenjuje u odborima, savjetodavnim tijelima i upravnim odborima, iz godine u godinu podupirući međusobne kandidature i prijedloge. Neovisni glasovi i zagovornici reformi nailaze na strukturni otpor koji se ne izražava otvorenom raspravom, nego isključivanjem putem procedura. U AFRINIC-u se to jasno pokazalo kada su se pravila iskrivljavala kako bi se produljili mandati i blokirali kandidati koje se smatralo ljudima izvan kruga. Takvi postupci oduzimaju sadržaj tvrdnji institucije da je demokratska, a pritom čuvaju privid legitimnosti.

Istodobno, većina članova AFRINIC-a — pružatelji internetskih usluga, telekomunikacijski operatori i poduzeća koja doista grade mreže i upravljaju njima — ne sudjeluje. Mnogi ni ne znaju da imaju pravo glasa ili da mogu utjecati na odluke. Razumljivo je da se usredotočuju na svakodnevno poslovanje, a ne na unutarnju politiku institucije. Posljedica je predvidljiva: kada je sudjelovanje slabo, prevladava dobro organizirana manjina. To nije problem samo AFRINIC-a, ali AFRINIC najjasnije pokazuje rizik. Ako se „upravljanje zajednice“ oslanja na sudjelovanje koje se nikada ne ostvari, ono više nije upravljanje zajednice.

U korijenu problema nalazi se dublji filozofski nedostatak: načelo „vlasništva zajednice“ nad IP adresama, onako kako se danas primjenjuje. U teoriji nitko nije vlasnik resursa, nego se zajednica o njemu zajednički brine. U praksi je to stvorilo centraliziranu vlast koja slabo polaže račune za svoje postupke. Osoblje registra i uzak krug aktivnih sudionika na kraju imaju kontrolu u ime svih ostalih. Povijest stalno pokazuje isti obrazac: kada se za nešto kaže da pripada svima, time često upravlja nekolicina koja tvrdi da djeluje u ime svih. Jezik jest demokratski, ali struktura moći nije.

Rješenje nije kozmetička reforma, nego strukturna promjena. Upravljanje IP adresama mora se decentralizirati u praksi, a ne samo u izjavama. Organizacije članice treba smatrati stvarnim dionicima s pravima koja mogu ostvariti i zaštititi, a ne pasivnim korisnicima odluka prepuštenih diskreciji registra. Sudjelovanje mora biti izravno, utemeljeno na informacijama i neizostavno, a ne predstava u kojoj se može sudjelovati po želji i kojom upravljaju ljudi iz uskog kruga. RIR-ovi trebaju prijeći iz uloge čuvara pristupa resursima u ulogu koordinatora. Nositelje adresa treba priznati kao dugoročne skrbnike ili vlasnike, a ne kao najmoprimce kojima se prava mogu jednostrano oduzeti.

To nije radikalna zamisao; uklapa se u šire tehnološke i institucionalne trendove prema decentralizaciji. Sustavi bolje funkcioniraju kada je moć raspodijeljena, kada se provodi transparentno i kada ima granice. Internet čijim ključnim resursima upravljaju mali krugovi koji sami održavaju svoju vlast krhak je po samom ustroju. Otporniji je internet u kojem ovlasti imaju oni koji te resurse stvarno koriste i o njima ovise.

Događaje u AFRINIC-u treba shvatiti kao upozorenje, a ne kao iznimku. Bez reformi slični će se neuspjesi ponoviti drugdje. Treba završiti razdoblje u kojem mala klika može kontrolirati ključne internetske resurse pod zastavom „zajednice“. Želimo li stabilan i pravedan sustav upravljanja internetom, nužna je istinska decentralizacija, utemeljena na stvarnim pravima, stvarnom sudjelovanju i stvarnom polaganju računa za odluke.