Primat izvršnog koda: zakrpa potrebna za očuvanje prvobitnog dizajna interneta
Koja bi pojedinačna zakrpa vratila izvorni dizajn interneta na sloj registra?

Sedam prethodnih bilješki na Heng.lu u ovom nizu:
- Bilješka 52: Kada se moć registra odvoji od odgovornosti: zašto sadašnji model koordinacije RIR-ova ne može opstati u postojećem obliku
- Bilješka 53: Brojčani resursi interneta nisu političko vlasništvo
- Bilješka 56: Glomazno upravljanje regionalnih internet registara pretvara jedinstvenost u dvostruko izvlačenje
- Bilješka 58: Od dvostrukog izvlačenja do inverzije suvereniteta: kako države za 100 američkih dolara gube suverenu kontrolu u korist RIR-ova
- Bilješka 59: Kazna za siromaštvo: kako model RIR-ova oporezuje siromašne i to naziva jednakošću
- Bilješka 61: Izdaja operativnog koda — kako je sistem RIR okrenuo konsenzus protiv tehničke zajednice
- Bilješka 62: Pranje mandata — od fantazije RIR-a do tranzicione arhitekture
Prethodnih sedam eseja nije bio program reforme regionalnih internet registara.
Bili su obdukcija.
Pratili su istu institucionalnu patologiju kroz različite slojeve: odgovornost odvojenu od posljedica; brojčane resurse preimenovane u političko vlasništvo; jedinstvenost pretvorenu u dvostruko izvlačenje; izokrenuti suverenitet; siromaštvo oporezovano u ime jednakosti; konsenzus okrenut protiv mreža kojima je trebalo da služi; i, konačno, mandat ispran sve dok službenik nije počeo da zvuči kao suveren. Slijed je važan zato što kvar nije bio jedan loš upravni odbor, jedan loš registar, jedna tužba ili jedan neugodan tržišni događaj. Bio je to sistemski nedostatak koji se pojavljivao u različitoj odjeći. Autorska stranica na CircleID-u sada jasno pokazuje taj slijed, uključujući tekstove Running-Code Betrayal i Mandate Laundering. (circleid.com)
Ovaj esej ne govori o tome kako da RIR-ovi postanu bolji upravljači.
Govori o tome zašto sadašnji poredak registara ne može biti krajnja tačka i zašto je najmanje remetilačka popravka dopuna izvornom tehničkom dizajnu interneta.
Ta dopuna zove se primat izvršnog koda.
Potreba za njom više nije teorijska. U nedavnoj razmjeni na CircleID-u John Curran iznio je najjaču verziju argumenta postojećeg poretka. Po njegovom argumentu, autoritet sistema RIR nije puki nusproizvod uske tehničke koordinacije, nego rezultat istorijskog lanca: Bijele knjige (White Paper), ICANN-a, ASO-a, ICP-2, tranzicije nadzora nad funkcijama IANA i kontinuiranog upravljanja s više zainteresovanih strana iz privatnog sektora. On navodi da je autoritet sistema RIR rezultat djelovanja unutar modela s više zainteresovanih strana iz privatnog sektora koji je odredila vlada SAD. (circleid.com)
Taj argument je koristan jer spor čini vidljivim.
Pitanje više nije da li je istorijsko delegiranje postojalo. Naravno da jeste. Pitanje je može li se istorijski delegirana koordinaciona funkcija kasnije sama proširiti u trajni mandat upravljanja kroz istu proceduralnu mašineriju koju kontroliše. Odgovor postojećeg poretka je da: delegiranje, priznanje, institucionalni kontinuitet i procedura zajednice postaju mandat koji sam sebe obnavlja.
Odgovor koji zahtijeva izvorni tehnički dizajn interneta je ne.
Izvorna internetska tradicija bila je uža, tvrđa i bolja. RFC 3935 kaže da je cilj IETF-a „da internet radi bolje“; rad utemeljuje na tehničkoj kompetenciji, implementaciji u stvarnom svijetu i „grubom konsenzusu i izvršnom kodu“. Navodi i da IETF, kada nije odgovoran za neki protokol ili funkciju, ne pokušava da nad njima vrši kontrolu. (rfc-editor.org) RFC 7282 ponavlja staru rečenicu Davida Clarka: „Odbacujemo: kraljeve, predsjednike i glasanje“ i „Vjerujemo u: grubi konsenzus i izvršni kod.“ (rfc-editor.org) RFC 9592 antisuverenu poentu iznosi još jasnije: IETF ne upravlja internetom, ne kontroliše ga i ne patrolira njime, i nije „protokolna policija“. (rfc-editor.org)
Ta tradicija nikada nije značila da su dokumenti magični. Značila je da su dokumenti važni kada pomažu da sistemi rade. Značila je da se procedura toleriše zato što služi uvođenju u rad. Značila je da je sala korisna samo kada se sama disciplinuje prema operativnoj stvarnosti.
Sloj registra pozajmio je taj legitimitet.
Tu disciplinu nikada nije u potpunosti prihvatio.
To je zakrpa koja nedostaje.
Šta znači primat izvršnog koda
Primat izvršnog koda znači da se sistemi koordinacije interneta moraju tumačiti usko, prema minimalnoj tehničkoj funkciji koju su mreže u radu izvorno opravdavale.
Sloj brojčanih resursa postoji da bi štitio sisteme u radu: jedinstvenost, interoperabilnost, kontinuitet povezan s rutiranjem, sigurnosne tvrdnje, dokaz kontrole i minimalnu zajedničku semantiku potrebnu da nezavisne mreže rade zajedno.
Ne postoji da bi proizvodio političku vlast.
Ne postoji da bi nadzirao komercijalni moral.
Ne postoji da bi geografiju usluga pretvarao u pravo vlasništva.
Ne postoji da bi mailing listu pretvorio u zakonodavno tijelo.
Ne postoji da bi privatnom registru dopustio da mrežnu imovinu koja već radi učini nestalom zato što se promijenila njegova interna teorija politike.
Registar nije država.
Kontakt u bazi podataka nije korporativno punomoćje.
Uslužna regija nije narod.
Sala za politiku nije zakonodavno tijelo.
Evidencija registra može opisivati operativnu stvarnost. Ona je ne stvara.
Ovo nije konzervativizam. Primat izvršnog koda ne kaže da se sistemi u radu nikada ne mogu mijenjati. Kaže da se institucionalna moć nad promjenom ne smije opravdavati istorijskim delegiranjem, kružnim priznanjem ili ritualnom procedurom. Mora se opravdati determinističkim pravilima koja operateri mogu lokalno provjeriti i usvajanjem u sistemima koji rade.
Ispravan redoslijed je: početna specifikacija, stanje distribuirane glavne knjige, lokalna validacija, implementacija u radu, dobrovoljno usvajanje, skup kompatibilnosti, pa tek onda dokumentacija.
Pogrešan redoslijed je: sala za politiku, deklaracija, tvrđena obaveza, oznaka usklađenosti, prisilno operativno usklađivanje.
Sistem RIR je propao zato što je sve češće birao drugi redoslijed.
Ključna ispravka glasi: nakon početne specifikacije ne postoji trajna institucija kojoj se upućuju molbe. Nijedan komitet ne odlučuje da li je neusvajanje prekršaj. Nijedan registar ne proglašava učesnika nevaljanim samo zato što odbija kasniju promjenu. Postoje samo kod, stanje glavne knjige, validacija, usvajanje, kompatibilnost, lokalno odbacivanje, račvanje i selektivna interoperacija.
Operater koji odbije kasniju promjenu ne kvari internet. Smije ostati u starijem skupu kompatibilnosti. Smije se odvojiti račvanjem. Smije se isključiti. Može ostati bez interoperabilnosti s učesnicima koji su usvojili nekompatibilna pravila. Ali ne može pokvariti interoperabilnost drugih koji nastavljaju da izvršavaju međusobno kompatibilan kod.
Intuicija dizajna ista je ona koja distribuirane glavne knjige čini korisnim: za odlučivanje o uobičajenoj valjanosti nije potrebna nijedna trajna institucija. Učesnici lokalno validiraju prelaze stanja po determinističkim pravilima. Nevaljano stanje ne kažnjava institucija. Ignorišu ga učesnici koji ga ne prihvataju.
To je suštinska zakrpa koja nedostaje koordinaciji brojčanih resursa.
Greška u dizajnu postojala je od samog početka
Prvi dizajn RIR-ova pretpostavljao je svijet niske vrijednosti.
Brojčani resursi izgledali su tehnički, obilni, činovnički i gotovo bez sukoba. U takvom svijetu neformalnost se činila efikasnom. Otvorene mailing liste činile su se reprezentativnim. Administracija zasnovana na kontaktima činila se dovoljnom. Ugovori s ograničenom odgovornošću činili su se bezopasnim. Regionalni registar mogao je izgledati kao adresar.
Oskudica IPv4 adresa srušila je tu pretpostavku.
IPv4 adrese postale su oskudne, prenosive, finansirane, iznajmljivane, kapitalizovane, predmet sudskih sporova i sankcija, i ugrađene u žive mreže. Sloj registra više nije stajao iznad činovničkih unosa. Stajao je iznad produktivne infrastrukture. Stajao je iznad vrijednosti imovine. Stajao je iznad kontinuiteta klijenata, uvođenja u oblak, telekomunikacionih operacija, nacionalne povezanosti, sudskih naloga i raspodjele kapitala.
Institucionalni oblik nije se suzio da bi odgovarao tom novom riziku.
Proširio se.
Rezultat je sistem koji i dalje govori jezikom tehničke koordinacije, a proizvodi učinke upravljanja infrastrukturom. Od operatera traži da proceduru registra smatraju neutralnom, dok odluke registra određuju komercijalnu sudbinu. Svoje učesnike naziva „zajednicom“, iako mnogi od onih koji snose posljedice nikada nisu dali čisto pravno zastupništvo ljudima u sali.
NRS strukturni problem iznosi otvoreno: registri internet brojeva osmišljeni su kao tijela za tehničku koordinaciju, ali kada je oskudica IPv4 adresa pretvorila adrese u vrijednu imovinu, diskreciono pravo registra postalo je ekonomska moć; kada koordinacioni sistemi kontrolišu kapital, centralizacija postaje strukturni rizik, a decentralizacija postaje sistemsko inženjerstvo, a ne ideologija. NRS iznosi i suprotan pravac dizajna: jedan internet, otvorena i autonomna infrastruktura i decentralizovano upravljanje s minimalnim ljudskim učešćem u svojoj srži. (nrs.help)
To je pravo pitanje. Sloj registra nikada nije zakrpljen za trenutak kada je koordinaciona tabela postala kapija za imovinu.
Primat izvršnog koda je ta zakrpa.
To nije doktrina o boljem RIR-u.
To je disciplina za doba poslije RIR-ova.
Tri pravila zakrpe
Konstruktivnu gramatiku daje revidirana Bilješka 64: Minimalna početna specifikacija, lokalne buduće odluke i dobrovoljno usvajanje za sistem koordinacije interneta: minimalna početna specifikacija, lokalna buduća odluka i dobrovoljno usvajanje.
Nazivi ostaju isti. Logika mora biti precizna.
Minimalna početna specifikacija znači da zajednički sloj sadrži samo deterministička, lokalno provjerljiva pravila potrebna za jedinstvenost, interoperabilnost, dokaz kontrole, zajedničku zaštitu i sigurnost. Ne sadrži sklonosti prema određenim poslovnim modelima, teorije cijena, regionalna politička osjećanja, diskreciona ovlašćenja za sprovođenje niti širenje institucionalne misije.
Lokalna buduća odluka ne znači da neka institucija odlučuje koje su buduće odluke lokalne. To bi već ponovo uvelo sloj vlasti. Znači da posao ograničavanja unaprijed obavlja početna specifikacija. Nakon uvođenja u rad, uobičajeni budući izbori ostaju kod učesnika koji izvršavaju kod. Učesnik smije usvojiti, odbiti, račvati se, isključiti se ili selektivno ostvarivati interoperaciju. Nijedan učesnik ne može promijeniti interoperabilnost drugih koji nastavljaju da izvršavaju međusobno kompatibilna pravila.
Dobrovoljno usvajanje znači da kasnija promjena postaje stvarna samo kroz implementaciju, validaciju, uvođenje u rad i upotrebu. Objavljivanje nije stvarnost. Preporuka nije stvarnost. Priznanje od strane postojećeg registra nije stvarnost. Neusvajanje ne stvara status nevaljanosti. Učesnik koji ne usvoji kasniju promjenu ostaje u svom postojećem skupu kompatibilnosti. Učesnik koji emituje stanje nevaljano prema determinističkim pravilima drugog učesnika smije biti lokalno ignorisan. Učinak je izbor kompatibilnosti, a ne institucionalna kazna.
Ta tri pravila ne rehabilituju suverenitet registra.
Ona sprečavaju da se on ponovo pojavi pod novim imenom.
APNIC: pravna struktura bila je rizik
APNIC pokazuje prvi kvar: minimum na početku nikada nije bio dovoljno čvrsto specifikovan.
Ovo nije priča o kodeksu ponašanja. Nije priča o bontonu. Nije priča o tome da li je neki kritičar bio dovoljno pristojan prema postojećoj instituciji.
To je priča o pravnoj strukturi.
U martu 2023. LARUS je objavio pravnu analizu u kojoj upozorava da upravljačka struktura APNIC-a stvara rizik ne samo za jednu kompaniju u Brizbejnu, nego i za upravljanje internetom u cijeloj azijsko-pacifičkoj regiji. U analizi se navodi da je generalni direktor APNIC-a imao krajnju pravnu moć da zatvori APNIC i smijeni izabrani Izvršni savjet, te da su potrebne hitne izmjene upravljanja. Navodi se i da ta struktura otvara pitanja o sigurnosti upravljanja internetom za više od milijardu korisnika interneta u azijsko-pacifičkoj regiji. (larus.net)
Prvi prilog, izvod iz registra kompanija ASIC-a, daje korporativnu polaznu osnovu. APNIC Pty Ltd bio je upisan kao australijsko privatno društvo s ograničenom odgovornošću po osnovu dionica (proprietary company limited by shares), registrovano u Kvinslendu. Paul Byron Wilson bio je upisan kao direktor i sekretar. Podaci o dionicama pokazivali su jednu izdatu redovnu dionicu, a kao član koji drži tu dionicu bio je upisan Paul Byron Wilson. (larus.net)
To nije uobičajen način da se smjesti ključna regionalna funkcija koordinacije interneta.
Drugi prilog, pravno mišljenje dr Petera Feltera, izveo je zaključak o upravljanju. Javnu strukturu APNIC-a — članove, izbore, Izvršni savjet, generalnog direktora i Sekretarijat — opisao je kao poseban komitet koji počiva na članu 9.3 Statuta (Articles of Association) društva APNIC Pty Ltd. Naveo je da je APNIC Pty Ltd 25 godina bio privatno društvo kojim se upravljalo preko jednog direktora, jednog dioničara i jednog sekretara — a sve je to bila jedna te ista osoba. (larus.net)
Ta razlika je važna.
Javna institucija okrenuta zajednici nije bila konačni pravni okvir. Bila je to građevina podignuta na strukturi privatne kompanije.
Pravno mišljenje zatim objašnjava zašto je ta razlika važna. Za pravilnike (by-laws) APNIC-a navedeno je da podliježu Statutu i ovlašćenjima društva i njegovih direktora, rukovodilaca i članova. Prema tom tumačenju, javna struktura APNIC-a mogla se izmijeniti odlukom direktora društva APNIC Pty Ltd; mišljenje je APNIC opisalo kao, u suštini, odjeljenje društva APNIC Pty Ltd. (larus.net)
Najteža tvrdnja mišljenja nije bila da je APNIC tehnički nezakonit. Bila je to da zakonitost i primjerenost nisu ista stvar. Mišljenje je tvrdilo da aranžman povjereništva (trust) nije riješio problem, jer su ovlašćenja Izvršnog savjeta i dalje proizlazila iz odluke direktora kojom je osnovan poseban komitet. Navelo je i da je APNIC Pty Ltd privatno dioničko društvo čija struktura i ciljevi ne liče na neprofitni model bez dionica koji bi većina ljudi povezala s regionalnim registrom od javnog interesa. (larus.net)
To je prvi kvar dizajna u najčistijem obliku.
Sistem koordinacije brojeva na nivou cijele regije ne bi trebalo da zavisi od strukture za koju su potrebni advokati da objasne kako se privatno društvo s jednom dionicom, poseban komitet, akt o povjereništvu i izabrani savjet nekako spajaju u legitimnu kontrolu nad azijsko-pacifičkim registrom brojeva.
Kritičan koordinacioni sloj trebalo bi da bude čitljiv spolja.
Ne bi trebalo da zahtijeva povjerenje u dokumente iza dokumenata.
Ne bi trebalo da članovi tek nakon godina institucionalne zavisnosti otkriju da izabrani sloj možda nije krajnji pravni sloj.
Ne bi trebalo da stvara privid upravljanja od strane članova, a formalnu moć da drži negdje drugdje.
Zato minimalna početna specifikacija mora uključivati distribuiranu valjanost, a ne institucionalno povjerenje. Ne zato što budućoj instituciji treba bolje upravljanje. Nego zato što budući sistem poslije RIR-ova mora izbjeći da mu ta institucija uopšte bude potrebna.
Zajednički sloj ne bi trebalo da zavisi od skrivene kontrolne strukture privatnog društva. Trebalo bi da definiše deterministička pravila validacije, stanje dokaza kontrole, pravila prelaza stanja, pravila za sukobe, replikaciju glavne knjige, puteve izlaska, puteve račvanja i skupove kompatibilnosti. Ako APNIC nestane, postane žrtva zarobljavanja, promijeni pravni položaj ili odbije da prizna valjano stanje, mreža u radu ne bi trebalo da zavisi od daljeg priznanja APNIC-a da bi znala ko kontroliše koje brojčane resurse.
Registar ne bi trebalo da bude izvor valjanosti.
To bi trebalo da bude stanje distribuirane glavne knjige, validirano prema početnoj specifikaciji.
ARIN: politika se sudarila sa stvarnošću imovine
ARIN pokazuje drugi kvar: pravna i tržišna stvarnost mogu prestići teoriju registra.
Presudan događaj bila je transakcija Nortel/Microsoft. Kada je Nortel podnio zahtjev za stečaj, njegovih 666.624 IPv4 adresa postalo je vrijedna imovina u postupku. Adrese su prodate Microsoftu za 7,5 miliona dolara. ARIN je intervenisao s teorijom da adrese nisu vlasništvo i da se ne mogu prodati oslobođene politike registra. Industry Canada podržala je to stanovište. Stečajni sud ga je odbacio; Microsoft je kasnije potpisao ugovor za naslijeđene (legacy) resurse; a praktični rezultat bio je jasan: politika registra nije mogla ostati jedini izvor stvarnosti kada su sudovi i tržišta počeli da tretiraju brojčane resurse kao imovinu. (btw.media)
Važna pouka nije da je ARIN bio jedinstveno manjkav.
Pouka je da je sloj registra ušao u novu kategoriju.
Evidencija registra vrijedna je zato što se na nju oslanjaju operateri, sudovi, kupci, prodavci, povjerioci i mreže. Ona ne postaje mjerodavna poricanjem tog oslanjanja. Korisna ostaje samo ako pravnu, tržišnu i operativnu stvarnost prati dovoljno vjerno da joj se može vjerovati.
Kada je IPv4 postao oskudan, procedura registra postala je tržišni interfejs. Pravila prijenosa, procjene potreba, kašnjenja u priznavanju i regionalna ograničenja prestali su biti činovnički detalji. Postali su trenja za imovinu. Javne analize danas opisuju rascjepkan pravilnik RIR-ova u kojem pet regionalnih sistema upravlja tržištem na kojem se adresa prodaje po otprilike 18–45 dolara, s međusobno suprotstavljenim pravilima koja mogu zaglaviti imovinu, odložiti spajanja preduzeća i nametnuti zasebne korporativne strukture samo zato da bi se držali blokovi brojeva. (btw.media)
To nije neutralna koordinacija.
To je regulatorni učinak bez regulatorne odgovornosti.
ARIN dokazuje zašto je dobrovoljno usvajanje važno. Politika registra ostaje vjerodostojna samo dok opisuje ono što akteri zaista implementiraju, čime trguju, šta finansiraju, oko čega se sude i na šta se oslanjaju. Postaje opasna kada se objavljivanje smatra dovoljnim da se proizvede stvarnost.
Registar koji odbija stvarnost ne postaje suveren.
Postaje zastarjela baza podataka.
U dizajnu zasnovanom na primatu izvršnog koda pouka je još oštrija. Sudovima i tržištima nije potreban postojeći registar da bi odlučio postoji li vrijednost. Operaterima nije potreban komitet da bi znali da li se blok rutira. Učesnicima su potrebna deterministička pravila koja omogućavaju dokaz kontrole, rješavanje sukoba, prelaze stanja vidljive u glavnoj knjizi i kompatibilnost. Stari registar smije objavljivati svoj prikaz. Softverski klijent smije prikazivati prikaz. Pretraživač glavne knjige smije prikazivati prikaz. Nijedan od njih nije izvor valjanosti.
Ne postoji registar u koji treba preći.
Ne postoji registar koji treba pitati.
Postoji samo distribuirano stanje koje učesnici validiraju, prihvataju, odbacuju, od kojeg se račvaju ili s kojim ostvaruju interoperaciju.
AFRINIC: kada je teorija registra zaprijetila imovini u radu
AFRINIC je središnji slučaj jer je problem ogolio do same suštine.
Pogrešna priča glasi da je jedan nezgodni član paralizovao regionalni registar.
To je moralizatorska predstava postojećeg poretka.
Strukturna priča je drugačija. AFRINIC je pokušao da komercijalnu upotrebu, geografiju klijenata, zakup, odnos s članom i internu interpretaciju politike pretvori u tvrđenu moć da poništi registraciju brojčanih resursa koji već rade. Čim je ta tvrdnja iznesena, sukob više nije mogao ostati neslaganje u sali za politiku. Postao je test toga može li privatni registar koristiti regionalnu retoriku i ćutanje politike da bi prijetio imovini koja je operativno ugrađena.
Činjenice ne traže teatralno naduvavanje. Javno izvještavanje opisalo je spor oko AFRINIC-a kao običan komercijalni spor oko IP adresa koji je postao najveća priča o upravljanju internetom u Africi. Izvještavalo se i da je Cloud Innovation često prikazivan kao negativac, dok je kasnija dokumentacija ukazala na destruktivne snage unutar samog AFRINIC-a i na to da su sudske sporove odugovlačili, produžavali i nastavljali predstavnici AFRINIC-a, na trošak AFRINIC-a. (btw.media)
To je važno jer okreće uobičajenu priču.
Sudski sporovi nisu stvorili strukturni kvar.
Sudski sporovi su ga razotkrili.
Bitni kvar postojao je već onda kada je jedan privatni registar odsustvo izričite dozvole tretirao kao osnovu za prinudnu kontrolu. Zakup (leasing) nije bio prijetnja jedinstvenosti. Geografija klijenata nije bila dvostruka dodjela. Komercijalna upotreba nije bila propust u sigurnosti rutiranja. Poslovni model koji se registru ne sviđa nije bio globalna invarijanta.
Ipak, tvrdnja registra smjestila je ta pitanja u okvir opoziva.
To je trenutak u kojem koordinacija postaje upravljanje.
Prema izvještavanju, AFRINIC je u martu 2021. poslao kompaniji Cloud Innovation pismo u kojem tvrdi da su prekršene politike i prijeti prestankom članstva; Vrhovni sud Mauricijusa u julu 2021. zabranio je AFRINIC-u da okonča članstvo kompanije Cloud Innovation; a novi pokušaj AFRINIC-a da poništi članstvo blokiran je u decembru 2021. (btw.media) Taj slijed nije priča o registru koji mirno štiti internet. To je priča o vlasti registra koja je naišla na obično pravo.
Ni širi institucionalni slom nije izazvan time što je registar imao premalo moći. Dublji problem bilo je zaključavanje (lock-in). Ako jedan registar drži monopol priznavanja nad vrijednom imovinom u živom radu, svaki unutrašnji kvar postaje rizik za kontinuitet interneta. Ako članovi ne mogu napustiti sistem priznavanja, kvar registra postaje moć držanja talaca.
Registar smije ispraviti dokazivu prevaru pri registraciji u vlastitoj evidenciji.
Smije sprječavati dvostruku dodjelu dok model registra još postoji.
Smije održavati sigurnosne tvrdnje dok se učesnici još oslanjaju na njega.
Ali to su prijelazne funkcije stare arhitekture.
U arhitekturi nakon RIR-ova te funkcije ne obavlja registar. One su ugrađene u stanje distribuirane glavne knjige, pravila dokaza kontrole, pravila za sukobe i lokalno provjerljive prijelaze.
Privatno tijelo ne smije zakup pretvoriti u regionalnu izdaju.
Ne smije geografiju klijenata pretvoriti u okidač za opoziv.
Ne smije komercijalno neslaganje tretirati kao tehničku nevaljanost.
Ne smije kontinuitet imovine pretvoriti u dozvolu.
AFRINIC dokazuje potrebu za Lokalnom budućom odlukom, ispravno shvaćenom. Ne postoji središnje tijelo koje odlučuje da neka buduća komercijalna odluka „pripada lokalnom nivou“. Naprotiv, početna specifikacija mora osigurati da takve odluke uopće nikada ne uđu u zajednički sloj. Zakup, geografija klijenata, komercijalna upotreba, cijene, finansiranje, sastav klijenata i strategija raspoređivanja ostaju izvan determinističkih pravila valjanosti, osim ako izravno ne utiču na jedinstvenost, sigurnost, dokaz kontrole ili interoperabilnost.
Operater ne može narušiti interoperabilnost drugih operatera time što daje adrese u zakup.
Operater ne može narušiti interoperabilnost drugih operatera time što opslužuje klijente izvan historijske regije nekog registra.
Operater ne može narušiti interoperabilnost drugih operatera time što koristi poslovni model koji se nekom registru ne sviđa.
U najgorem slučaju, operater može ne zadovoljiti deterministička pravila koja izvršavaju drugi učesnici. Tada drugi učesnici lokalno odbacuju nevaljano stanje. Nema sloja kažnjavanja. Nema suda za usklađenost. Nema regionalnog suverena.
Ta granica nije ideološka.
Ona je operativna.
Problem punomoći nije sitnica
Spor oko izbora u AFRINIC-u razotkrio je drugi nedostatak: predstavljanje.
NRS svoju predstavničku osnovu navodi izravnim pravnim jezikom. Navodi da su navedeni članovi povjerili NRS-u da ih zastupa u pitanjima upravljanja RIR-ovima i da je svaki navedeni član dao punomoć. (nrs.help) Tokom spora oko izbora u AFRINIC-u, NRS je zamolio članove da prijave ako se njihova imena pojave na biračkim spiskovima ili ako su glasovi evidentirani bez njihovog učešća, i naveo da će se takve činjenične prijave rješavati zakonitim putem. (nrs.help)
To je važno jer pokazuje razliku između pravnog zastupanja i retorike o zajednici.
Sistem RIR-ova često stapa nekoliko kategorija u jednu: korporativnog predstavnika, kontakt u bazi podataka, tehnički kontakt, zaposlenika, konsultanta, nositelja punomoći, učesnika u kreiranju politika, stalnog učesnika mailing liste. To nisu iste stvari.
Kontakt u bazi podataka može pomagati u vođenju evidencije.
Punomoć može ovlastiti na zastupanje, ako je valjana i u svojim granicama.
Učesnik u kreiranju politika može doprinijeti stručnošću.
Govornik na mailing listi može iznijeti mišljenje.
Nijedno od toga ne postaje automatski pravni nalogodavac za svaku kompaniju, klijenta, državu, povjerioca, zajmodavca, kupca, zakupca ili mrežu koja snosi posljedice odluke registra.
Ta se razlika smije zanemariti samo dok je zajednički sloj tanak. Čim registar zatraži moć nad opozivom, prijenosom, zakupom, pristupom tržištu, postupanjem prema sankcijama, kontinuitetom imovine ili rizikom za nacionalnu infrastrukturu, predstavljanje postaje ustavno pitanje.
Prostorija nije mandat.
Mailing lista nije narod.
Kontakt u evidenciji nije korporativna punomoć.
Uslužna regija nije suverena izborna jedinica.
Ovo nije proceduralno cjepidlačenje.
To je razlika između koordinacije i vladavine.
Sistem zasnovan na primatu izvršnog koda izbjegava tu zamku tako što smanjuje broj odluka za koje je predstavljanje uopće potrebno. Ako je valjanost deterministička i lokalna, manje je toga o čemu treba glasati. Ako je buduća promjena dobrovoljna, nema potrebe odlučivati da li je onaj ko je ne usvoji u lošem statusu. Ako je stanje prikazano u distribuiranoj glavnoj knjizi, nema potrebe moliti postojeći registar da prizna nečije daljnje postojanje. Ako su skupovi kompatibilnosti izričiti, učesnici znaju s kim mogu biti interoperabilni, a da ne pitaju nikakvu političku prostoriju.
Najbolji problem upravljanja jeste onaj koji dizajn sistema ukloni.
RIPE NCC i LACNIC: klub i usko grlo
RIPE NCC i LACNIC ne dokazuju da su neki RIR-ovi civiliziraniji od drugih. Oni dokazuju da model RIR-ova ima dva sloja prinude iznad tehničke funkcije: klub i usko grlo.
Klub odlučuje ko je ugledan. Usko grlo odlučuje čiji se status u registru smije pomaknuti.
Odbijanje RIPE NCC-a da prihvati sponzorstvo LARUS-a za RIPE 90 jasno je pokazalo sloj kluba. Član je ponudio sponzorstvo. Ekosistem oko registra odbio ga je zbog nepovezanog spora u drugoj regiji. To nije bila odluka o sigurnosti rutiranja. Nije bila odluka o jedinstvenosti. Nije bilo determinističko pravilo validacije. Bilo je to privatno stavljanje na crnu listu putem pristupa konferencijama. I LACNIC je odbio moje sponzorstvo. Druga regija, isti instinkt: klub registara štiti sebe tako što kontroliše prostorije, vidljivost, sponzorstvo, ugled i društvenu legitimnost.
To nije zajednica. To je čuvanje kapije.
Sloj sankcija je još gori, jer pokazuje središnje usko grlo u pravnom obliku. RIPE NCC navodi da, budući da je sjedište u Nizozemskoj, mora poštovati sankcije EU; kada se sankcije primjenjuju, zamrzava registraciju u RIPE Database, blokira sticanje i prijenos, a predmete može tretirati kao zamrznute kada strana ne može dostaviti dovoljnu dokumentaciju. Također provjerava OFAC liste, jer bankarski odnosi utiču na plaćanja. (RIPE NCC – transparentnost o sankcijama)
Ovo nije kritika RIPE NCC-a zato što poštuje zakon. Nizozemski subjekt mora poštovati nizozemsko pravo i pravo EU. Problem je arhitektura: zašto bi jedan nizozemski privatni subjekt bio središnja tačka priznavanja za mobilnost brojčanih resursa kroz mnoge države, operatere i pravne sisteme?
Sankcije mogu obavezivati banku. Sankcije mogu obavezivati nizozemski subjekt. Sankcije mogu obavezivati drugu ugovornu stranu koja odluči da ne posluje. One ne smiju postati globalni tehnički uslov valjanosti za sve ostale.
To je greška u dizajnu.
Ista centralnost koja klubu omogućava da isključi kritičara omogućava i jednoj jurisdikciji da zamrzne mobilnost u registru. Jedno je društvena prinuda. Drugo je pravna prinuda. Obje djeluju samo zato što registar sjedi tamo gdje valjanost ne bi smjela sjediti.
Ovo se izravno nadovezuje na tri načela.
Minimalna početna specifikacija: ugled u klubu, pravo na sponzorstvo, regionalna politika, klasifikacija po sankcijama i reputacija nikada ne smiju ući u zajednički sloj. Zajednički sloj treba sadržavati samo deterministička pravila za jedinstvenost, dokaz kontrole, rješavanje sukoba, prijelaz stanja i sigurnost.
Lokalna buduća odluka: pravni rizik, izbor druge ugovorne strane, sponzorstvo, komercijalno povjerenje i izloženost sankcijama pripadaju akterima koji ih snose. Nizozemski subjekt smije odbiti transakciju. Banka smije odbiti plaćanje. Druga strana smije odbiti poslovanje. Ništa od toga ne smije postati univerzalna istina registra.
Dobrovoljno usvajanje: učesnici prihvataju druge ugovorne strane tako što izvršavaju kod, validiraju stanje i biraju s kim će biti interoperabilni. Neusvajanje nije prekršaj. Lokalno odbijanje nije globalna nevaljanost. Odbijanje jednog kluba ne smije izbrisati valjano stanje. Obaveza po sankcijama treba ograničavati aktera koji joj podliježe, a ne prepisivati svjetsku glavnu knjigu brojčanih resursa.
Zato je dizajn distribuirane glavne knjige nužan. U sistemu nakon RIR-ova o običnoj valjanosti ne odlučuju RIPE NCC, LACNIC, odjel za sankcije, odbor za sastanke ni ured za sponzorstva. Učesnici lokalno validiraju stanje. Druge ugovorne strane dobrovoljno prihvataju ili odbijaju. Račvanja (fork) su vidljiva. Skupovi kompatibilnosti su izričiti. Središnji registar nestaje kao izvor istine.
Rješenje nije bolji bonton.
Rješenje nije transparentniji red čekanja za sankcije.
Rješenje je oduzeti valjanost i klubu i uskom grlu.
Distribuirano stanje. Lokalna validacija. Dobrovoljno prihvatanje druge ugovorne strane. Nijedan registar kao izvor valjanosti.
Pismo NRO-a: bijeg prema gore
Najozbiljniji dokaz nije pokušaj AFRINIC-a da prekorači ovlasti.
To je kolektivni odgovor sistema.
Godine 2022. Number Resource Organization pisala je Vladi Mauricijusa. Pismo je NRO opisalo kao koordinacijsko tijelo svjetskih RIR-ova i navelo da RIR-ovi upravljaju brojčanim resursima u svojim regijama. Tvrdilo je da svih pet registara obavlja funkciju upravljanja brojčanim resursima prema pravilima usvojenim na regionalnom nivou ili prema globalnim politikama usvojenim jednoglasno. (nro.net)
Isto pismo kritikovalo je sudske postupke kompanije Cloud Innovation, navelo da je pokrenuto više od 25 tužbi, žalilo se na sudske naloge koji su zamrznuli račune AFRINIC-a i zaustavili izbore, te navelo da je AFRINIC više puta tražio od Mauricijusa da ga prizna kao međunarodnu organizaciju. NRO je pozvala vladu da preduzme korake kako bi očuvala nezavisnost AFRINIC-a i stabilnost interneta u Africi. (nro.net)
To je najotkrivajući dokument u cijeloj priči.
Kada se privatni registar sudario s redovnim sudovima, refleks sistema nije bio da suzi mandat.
Nije bio da ukloni zaključavanje u registar.
Nije bio da odvoji vođenje evidencije od prinude.
Nije bio da definiše distribuiranu validaciju.
Nije bio da se zapita da li je jednostrana moć brisanja iz registra nad imovinom u radu od samog početka bila nelegitimna.
Refleks je bio bijeg prema gore.
Privatno koordinacijsko tijelo ne može biti tehničko kada želi diskreciju, zasnovano na zajednici kada želi legitimnost, ugovorno kada želi naknade, nevezano za vlasništvo kada želi izbjeći odgovornost vlasnika, i kvazi-međunarodno kada želi zaštitu od sudova.
Takav paket nije upravljanje.
To je pranje mandata na nivou sistema.
Ako RIR-ovi žele privilegije javnog prava, moraju prihvatiti odgovornost javnog prava. Ako žele fleksibilnost privatnog prava, moraju prihvatiti sudske sporove privatnog prava. Ono što razumno ne mogu tražiti jeste privatna diskrecija, značaj javne infrastrukture, niska odgovornost, slabo predstavljanje, monopolski status i kvazidiplomatska zaštita, sve u isto vrijeme.
To je put u katastrofu.
Primat izvršnog koda ga odbacuje.
Kada registar naiđe na pravni otpor, ne smije pobjeći prema gore, u imunitet. Arhitektura se mora sažeti prema dolje, na usku funkciju izvršnog koda koja ga je i opravdavala.
Manje suverenosti.
Nijedan registar kao izvor valjanosti.
Manje prinude.
Više distribuirane validacije.
Revizija ICP-2 nije dovoljna
Sadašnji sistem zna da se nešto pokvarilo.
ICANN-ova stranica za javne komentare na drugi nacrt dokumenta o upravljanju RIR-ovima (RIR Governance Document) navodi da bi prijedlog postavio pravila i kriterije za priznavanje novih RIR-ova, operativne obaveze i zahtjeve za RIR-ove, te pravila za oduzimanje priznanja; ako bude usvojen, zamijenio bi ICP-2. Na istoj stranici piše da je postupak pokrenut nakon što je NRO zatražio od ASO-a da predloži izmjene koje bi sistemu RIR-ova donijele veću odgovornost prema internetskoj zajednici. (icann.org)
To može biti nužno kao mjera kontinuiteta.
Kao teorija legitimnosti nije dovoljno.
Pravila o priznavanju i oduzimanju priznanja odgovaraju na kasno pitanje: kada je registar zakazao dovoljno teško da bude uklonjen?
Ranije pitanje je važnije: zašto bi registar uopće bio dovoljno moćan da može katastrofalno zakazati?
Nasljednik ICP-2 koji samo učvrsti priznavanje, reviziju, primopredaju i oduzimanje priznanja može poboljšati institucionalnu higijenu, a da sačuva kategorijalnu grešku. On i dalje pretpostavlja da je RIR primarni suvereni oblik koordinacije brojčanih resursa.
Primat izvršnog koda postavlja drugačiji skup pitanja.
Kako internet nastavlja raditi ako se neki RIR uruši?
Kako tvrdnje o brojčanim resursima ostaju provjerljive bez dozvole postojećeg registra?
Kako jedinstvenost opstaje bez monopolske diskrecije?
Kako spriječiti da evidencija postane oružje prinude?
Kako komercijalne odluke držati izvan determinističke valjanosti, osim ako je u pitanju istinska globalna invarijanta?
Kako koordinacija ostaje upotrebljiva bez ikakvog autoritativnog registra?
Kako operater validira obično stanje bez traženja statusa od nekog stalnog tijela?
Kako odbijanje izbjegava da postane etiketa prekršaja?
To nisu pitanja reforme.
To su pitanja svijeta nakon RIR-ova.
Zašto je ovo zakrpa za prvobitni dizajn
Pitanje nije da li se nekome sviđaju ili ne sviđaju postojeći registri.
Pitanje je da li sloj brojčanih resursa i dalje slijedi dizajnersku disciplinu zbog koje je internet proradio: minimalna zajednička pravila, lokalna validacija, dobrovoljno usvajanje i izvršni kod.
Primat izvršnog koda nije strategija odnosa s javnošću niti institucionalni kompromis. To je tehnički popravak koji proizlazi iz prvobitnog dizajna. Ako je internet izgrađen da odbaci kraljeve, predsjednike i glasanje kao izvore tehničke istine, onda sloj brojčanih resursa ne smije te oblike ponovo stvoriti kroz proceduru registra, historijsko delegiranje ili teatar zajednice.
Sam konsenzus može se pretvoriti u ritual. Sam izvršni kod može se podrediti ako sloj registra sjedi uzvodno od priznavanja. Pravilo koje nedostaje je interpretativno i arhitektonsko: gdje se institucionalna procedura sukobi s minimalnom tehničkom funkcijom koju sistemi u radu zahtijevaju, prednost ima izvršni kod; a gdje se predloži kasnija promjena, ona postaje stvarna samo kroz dobrovoljno usvajanje od strane učesnika koji izvršavaju pravila validacije.
Tako se prvobitni dizajn čuva, a ne napušta.
Internet je bio važan zato što je postao prvi globalni komunikacijski sistem koji nije zahtijevao prethodnu dozvolu nijednog suverena, ministarstva, crkve, korporacije ni čuvara kapije. Ako je to postignuće još vrijedno odbrane, sloj registra ne smije postati izuzetak koji proguta pravilo.
Sistem izgrađen da izbjegne kraljeve ne smije dopustiti knjigovođi da ide na audiciju za tu ulogu.
Zakrpa vraća prvobitnu hijerarhiju: najprije kod, najprije operateri, najprije deterministička validacija, najprije distribuirano stanje; institucije, ako ih tokom prijelaza uopće ostane, samo kao neautoritativni artefakti, nikada kao izvori valjanosti.
Šta zahtijeva koordinacija nakon RIR-ova
Koordinacija nakon RIR-ova ne znači haos.
Znači da zajednički sloj postaje tanji, objektivniji, determinističkiji i distribuiraniji od sadašnjeg monopola RIR-ova.
Nema registra u koji bi se prešlo.
Nema novog registra koji bi se krunisao.
Nema zamjenskog sveštenstva.
Postoji distribuirana glavna knjiga stanja brojčanih resursa, s determinističkim pravilima validacije, mehanizmima dokaza kontrole, rješavanjem sukoba, skupovima kompatibilnosti, historijom prijelaza stanja i lokalnom provjerom od strane učesnika.
Zajednički sloj treba čuvati jedinstvenost identifikatora, dokaz kontrole, stanje prijenosa, stanje delegiranja, sigurnosne tvrdnje vezane za rutiranje, mogućnost revizije, metapodatke o sukobima i vidljivost račvanja.
Sloj operatera treba kontrolisati komercijalnu upotrebu, zakup, geografiju klijenata, praksu rutiranja, finansiranje, izbor druge ugovorne strane i poslovna pravila koja nisu invarijante.
Sloj usvajanja treba određivati šta postaje stvarno. Pravilo koordinacije je važno samo ako ga operateri mogu implementirati, druge ugovorne strane prihvatiti, tržišta se na njega osloniti, sudovi ga razumjeti, i ako se interoperabilnost čuva, a da priznanje postojećeg registra ne postane jedini izvor stvarnosti.
Sloj prinude ne smije se spojiti sa slojem stanja. Distribuirana glavna knjiga smije evidentirati stanje. Smije validirati prijelaze. Smije otkrivati sukobe. Smije učiniti dokaz prenosivim. Ne smije istovremeno postati tužilac, sudija, organ za sankcije, tržišni regulator, komercijalni moralist i čuvar imovine.
Najvažnije je ispravno shvatiti prenosivost.
U svijetu distribuirane glavne knjige prenosivost ne znači prelazak iz jednog registra u drugi registar. To je i dalje razmišljanje u kategorijama registra. Nema registra u koji bi se prešlo. Dokaz kontrole, historija stanja i sposobnost prijenosa koje ima nositelj nisu zarobljeni u bazi podataka postojećeg registra. Oni postoje u zajedničkom provjerljivom stanju koje učesnici lokalno validiraju, a druge ugovorne strane dobrovoljno prihvataju.
Bez toga je svaki registar tačka zaključavanja.
S tim registar nestaje kao izvor valjanosti.
Koordinaciji nakon RIR-ova zato su potrebna četiri dizajnerska svojstva.
Prvo, deterministička valjanost. Učesnik treba znati da li je prijelaz stanja, dokaz, delegiranje, prijenos ili tvrdnja valjan tako što lokalno primijeni specifikaciju.
Drugo, skupovi kompatibilnosti. Ako učesnici usvoje različita buduća pravila, sistem treba jasno opisati granicu kompatibilnosti, umjesto da neslaganje tretira kao prekršaj.
Treće, distribuirani dokaz kontrole. Nositelj ne treba „premještati“ svoje resurse u drugi registar; treba dokazati kontrolu kroz stanje valjano u glavnoj knjizi, koje svaka druga ugovorna strana može provjeriti bez blagoslova postojećeg registra.
Četvrto, vidljivost račvanja. Ako se skupovi pravila razilaze, razilaženje treba biti izričito. Učesnici odlučuju koji skup kompatibilnosti izvršavaju i koje druge ugovorne strane prihvataju. Račvanje može izolovati učesnike. Ono ne daje jednoj strani institucionalnu moć da izbriše drugu.
To nije argument za pet boljih monopola.
To je argument protiv monopola kao izvora valjanosti.
Zašto je put ka propasti predvidiv
Ako se ništa ne promijeni, put ka propasti je jasan.
Prvo, sve više sporova preselit će se iz prostorija za kreiranje politika u sudnice. Oskudna imovina privlači pravnu pažnju. Od sudova će se tražiti da zamrzavaju račune, čuvaju evidencije, blokiraju nepravilne izbore, imenuju stečajne upravitelje (receiver), priznaju prijenose ili utvrde ko smije djelovati u ime registra.
Drugo, države će prestati tretirati RIR-ove kao bezopasna tehnička udruženja. Kontinuitet numeracije dotiče nacionalnu povezanost, sankcije, provođenje zakona, otpornost telekomunikacija, cloud infrastrukturu i ekonomsku sigurnost. Nijedna država neće zauvijek prihvatati stranu privatnu ljušturu registra kao neispitanu uzvodnu tačku kontinuiteta nacionalnih komunikacija.
Treće, operateri će zaobilaziti vlast registra gdje god mogu. Ako evidencije registra postanu političke, nesigurne, nereprezentativne ili odvojene od stvarnog stanja imovine, operateri će se oslanjati na privatne ugovore, prijenose potvrđene sudskim putem, alternativne atestacije, nacionalno priznanje ili de facto stvarnost rutiranja.
Četvrto, ICANN i sloj NRO-a bit će u iskušenju da centraliziraju. To bi proizvelo deblju verziju istog problema, osim ako se sam mandat ne suzi.
Peto, vlade će biti u iskušenju da nacionaliziraju. To bi bilo predvidivo i opasno. Ako privatni registri polažu pravo na kvazisuverenu vlast bez javne odgovornosti, države će na kraju vratiti suverenost sebi. Ishod bi mogao biti fragmentacija, odmazda, sukobljeni registri i politički pritisak na rutiranje.
Internet ne zakazuje samo kada paketi prestanu teći.
Zakazuje i kada institucije koje opisuju ko smije koristiti identifikatore izgube povjerenje operatera koji te pakete prenose.
Distribuirana glavna knjiga ne rješava svaki politički problem. Ona čini nešto važnije: uklanja stalni registar kao uobičajeni izvor valjanosti. To sužava površinu napada. Smanjuje institucionalnu moć držanja talaca. Buduće neslaganje pretvara u izbor kompatibilnosti umjesto u administrativni rat.
Pitanje se mijenja
Stari sistem pita: ko ima mandat?
To je pogrešno pitanje.
Bolje pitanje glasi: šta izvršni kod zaista zahtijeva?
Da li ovo pravilo štiti jedinstvenost?
Da li čuva interoperabilnost?
Da li ispravlja dokazivu prevaru pri registraciji na osnovu determinističkih dokaza?
Da li štiti sigurnost vezanu za rutiranje?
Da li održava tačnost dokaza kontrole?
Da li omogućava lokalnu validaciju?
Da li uklanja zavisnost od jednog postojećeg registra?
Da li opisuje usvojenu stvarnost ili proglašava neusvojenu obavezu?
Može li ga učesnik odbiti, a da mu se ne dodijeli status nevaljanosti?
Može li učesnik provjeriti običnu valjanost bez traženja statusa od registra?
Može li druga ugovorna strana dobrovoljno prihvatiti ili odbiti stanje?
Može li doći do račvanja, a da jednu stranu ne izbriše neka institucija?
Ako odgovor nije vezan za determinističku nužnost izvršnog koda, ta moć ne treba biti u zajedničkom sloju.
To je primat izvršnog koda.
Za raspravu
Ovaj prijedlog je namijenjen raspravi. Nije konačno rješenje.
Sljedeći korak treba biti ozbiljan Internet-Draft ili dokument u stilu BCP-a koji definiše primat izvršnog koda za sisteme internetske koordinacije, počevši od brojčanih resursa. Nacrt ne treba pitati kako rehabilitovati monopol RIR-ova. Treba pitati kako izgraditi koordinaciju nakon RIR-ova kroz stanje distribuirane glavne knjige, determinističku validaciju, dobrovoljno usvajanje, prihvatanje od druge ugovorne strane i izričite skupove kompatibilnosti.
Trebaju ga testirati operateri, pravnici, ekonomisti, inženjeri protokola, stručnjaci za sigurnost rutiranja, tržišni učesnici, vlade i kritičari.
Nacrt mora postaviti teška pitanja.
Koje su globalne invarijante?
Koja su pravila validacije deterministička?
Koji prijelazi stanja moraju biti globalno vidljivi?
Koje su stare ovlasti registra tek povijesni ostatak?
Koje odluke pripadaju operaterima?
Koje odluke ne trebaju nikakvo predstavljanje, jer nikada ne bi smjele ući u zajednički sloj?
Kojim putem se ide kod odbijanja?
Kojim putem se ide kod račvanja (fork)?
Kojim putem se ide kod lokalnog odbacivanja?
Kako nositelj dokazuje kontrolu bez postojećeg registra?
Kako druga strana provjerava stanje bez registra?
Može li internet nastaviti raditi ako se neki RIR uruši?
Mogu li brojčani resursi ostati jedinstveni bez dopuštenja postojećeg registra?
Može li učesnik validirati uobičajeno stanje bez stalne institucije?
Može li proces kreiranja politika razlikovati invarijantu izvršnog koda od institucionalnog apetita?
Može li stari sloj registra nestati, a da se ne izgubi provjerljivo stanje?
Može li evidencija opisivati stvarnost, a da ne postane suveren nad njom?
Svi zainteresirani mogu mi se javiti putem LinkedIna. Ozbiljni istraživači, tehnički autori, institucije ili stručnjaci za politike koji žele pomoći da se ovo pretoči u prvi Internet-Draft, a s vremenom i u raspravu o RFC-u ili BCP-u, ako zajednica to ocijeni korisnim, neka mi se jave. LARUS Foundation i ja spremni smo podržati i financirati ozbiljna istraživanja u tom smjeru.
Prvi dizajn sistema RIR propao je zato što se nikada nije zapitao što izvršni kod zapravo zahtijeva.
Pitao se samo ko smije govoriti u prostoriji.
Sljedeći sistem mora preokrenuti taj redoslijed.
Ne pranje mandata.
Ne izdaja izvršnog koda.
Primat izvršnog koda.
Dodatak: Minimalna početna specifikacija, lokalne buduće odluke i dobrovoljno usvajanje za sisteme koordinacije interneta
Sažetak
Ovaj dokument opisuje obrazac dizajna za sisteme koordinacije interneta čija je svrha pružiti zajedničke tehničke referentne tačke, a da se pritom ne stvori trajna vlast iznad učesnika koji sistem pokreću. Definiše tri međusobno povezana načela: minimalnu početnu specifikaciju, lokalnu buduću odluku i dobrovoljno usvajanje.
Prema ovom modelu, početna specifikacija definiše samo deterministička, lokalno provjerljiva pravila potrebna za jedinstvenost, interoperabilnost, dokaz kontrole, zajedničku sigurnost i zaštitu. Nakon početne specifikacije buduće promjene ne odobrava nikakvo središnje tijelo. Njih usvajaju, ignoriraju, račvaju ili napuštaju učesnici koji pokreću kod.
Ciljani obrazac dizajna jest distribuirana glavna knjiga valjanog stanja, ili istovrijedan distribuirani mehanizam provjerljivog stanja, a ne hijerarhija registara. Ne postoji stalni registar koji odlučuje o uobičajenoj valjanosti. Učesnici lokalno validiraju stanje, dobrovoljno prihvaćaju druge strane i sami odlučuju koje skupove kompatibilnosti pokreću.
Neusvajanje nije prekršaj. Učesnik koji ne usvoji kasniju promjenu ostaje u svom postojećem skupu kompatibilnosti. Učesnika koji emitira stanje koje nije valjano prema determinističkim pravilima što ih prihvaća neki drugi učesnik, taj drugi učesnik smije lokalno ignorirati. Posljedica je izbor kompatibilnosti, račvanje, izolacija ili selektivna interoperabilnost, a ne institucionalna kazna.
Ovaj dokument ne definiše mrežni protokol. On utvrđuje najbolju aktualnu praksu (Best Current Practice) za dizajn protokola, sistema identifikatora, distribuiranih glavnih knjiga i mehanizama koordinacije koji ne smiju postati trajne institucije upravljanja.
1. Uvod
Mnogi internetski sistemi počinju s uskom tehničkom svrhom: omogućiti neovisnim akterima interoperabilnost dijeljenjem zajedničke referentne tačke, prostora identifikatora, pravila validacije, stanja glavne knjige ili zapisa o dokazu kontrole. S vremenom takvi sistemi često nakupe vlast koja za početnu interoperabilnost nije bila potrebna.
To se obično događa u tri koraka.
Prvo, buduća pitanja smještaju se u temeljni sloj prije nego što su tehnički nužna.
Drugo, izbori koje bi trebali donositi učesnici koji pokreću vlastite sisteme postaju ovisni o priznanju, tumačenju ili odlukama o statusu nekog trajnog tijela.
Treće, objava, registracija, preporuka ili proceduralno odobrenje smatraju se dovoljnima da stvore operativnu obvezu, čak i kada učesnici promjenu nisu usvojili u sistemima koje pokreću.
Rezultat je krhak sistem. Tehnički referentni sloj postaje sloj upravljanja. Onaj koji vodi evidenciju postaje vratar. Koordinacijski artefakt postaje izvor buduće kontrole.
Ovaj dokument predlaže drugačiju disciplinu dizajna:
- Minimalna početna specifikacija: specificirati samo deterministička zajednička pravila potrebna za osnovnu interoperabilnost, jedinstvenost, dokaz kontrole, zajedničku sigurnost i zaštitu.
- Lokalna buduća odluka: nakon početne specifikacije buduće izbore ostaviti učesnicima koji pokreću kod. Učesnik smije usvojiti, odbiti, račvati, isključiti se ili selektivno surađivati. Nijedan učesnik ne može promijeniti interoperabilnost drugih učesnika koji i dalje pokreću međusobno kompatibilna pravila.
- Dobrovoljno usvajanje: kasnija promjena postaje stvarna samo implementacijom, radom, validacijom i usvajanjem od strane učesnika koji pokreću kod.
Ova su načela povezana. Sistem koji na početku specificira previše unaprijed ugrađuje buduću kontrolu u zajednički sloj. Sistem koji ostavi trajni sloj priznavanja omogućuje da se vlast nakon uvođenja vrati. Sistem koji objavu izjednačava sa stvarnošću pretvara dokumentaciju u zapovijed.
Intuicija dizajna je jednostavna: valjanost se mora utvrđivati determinističkim pravilima koja učesnici mogu lokalno provjeriti u odnosu na zajedničko stanje. Učesnik smije usvojiti kasniju promjenu, odbiti je, račvati, isključiti se ili selektivno surađivati. Najviše što može jest izdvojiti sebe iz skupa kompatibilnosti. Odbijanjem promjene ne može narušiti interoperabilnost drugih učesnika koji i dalje pokreću međusobno kompatibilan kod.
To je opća pouka dizajna distribuiranih glavnih knjiga: pravila konsenzusa provode učesnici koji pokreću kod za validaciju i sami odlučuju koje stanje prihvaćaju, a ne institucija koja stoji iznad njih.
2. Opseg
Ovaj se dokument primjenjuje na sisteme koordinacije interneta, uključujući, ali ne ograničavajući se na sisteme identifikatora, okvire imenovanja i numeriranja, mehanizme proširenja protokola, sisteme dokaza kontrole, sisteme prenosivosti, distribuirane glavne knjige i druge arhitekture u kojima se neovisni akteri oslanjaju na zajedničku tehničku referentnu tačku.
Ovaj dokument ne zastupa stav protiv zajedničkih pravila. On tvrdi da zajednička pravila trebaju biti deterministička, minimalna, lokalno provjerljiva i ograničena na ono što je sistemu doista potrebno da bi radio.
Ovaj dokument ne zahtijeva nikakvu određenu implementaciju distribuirane glavne knjige. Zahtijeva svojstvo dizajna: učesnici bi trebali moći utvrditi valjanost tako da početnu specifikaciju lokalno primijene na zajedničko ili replicirano stanje, bez traženja dopuštenja ili statusa od bilo koje stalne vlasti.
3. Konvencije i definicije
3.1. Jezik zahtjeva
Termine zahtjeva pisane velikim slovima u ovom dokumentu treba tumačiti u smislu koji definiše BCP 14, konkretno RFC 2119 i RFC 8174.
3.2. Terminologija
Početna specifikacija (Initial Specification):
Skup pravila, struktura podataka, formata, invarijanti, postupaka validacije, pravila prijelaza stanja i pravila za sukobe koji su potrebni za prvo uvođenje sistema.
Zajednički sloj (Common Layer):
Minimalni zajednički skup pravila ili referentna struktura potrebna da bi neovisni učesnici bili interoperabilni. Zajednički sloj nije institucija. To je tehnička supstanca koju učesnici implementiraju i provjeravaju.
Distribuirana glavna knjiga (Distributed Ledger):
Replicirana ili na drugi način distribuirana evidencija prijelaza stanja koja učesnicima omogućuje da provjere uobičajenu valjanost bez oslanjanja na stalni registar, odbor ili drugu vlast. Termin ne zahtijeva nikakav određeni algoritam konsenzusa ni implementaciju.
Determinističko pravilo validacije (Deterministic Validation Rule):
Pravilo koje učesniku omogućuje da lokalnim izračunom ili lokalnom provjerom odluči je li neko stanje, zapis, prijelaz, tvrdnja ili poruka valjana prema određenom skupu pravila.
Globalna invarijanta (Global Invariant):
Svojstvo koje mora ostati zajedničko unutar skupa kompatibilnosti kako bi se očuvale jedinstvenost, osnovna interoperabilnost, cjelovitost dokaza kontrole, zajednička sigurnost ili zaštita.
Učesnik (Participant):
Operater, implementacija, čvor, mreža, organizacija ili drugi akter koji sistem pokreće, provjerava, uvodi ili se na njega oslanja.
Skup kompatibilnosti (Compatibility Set):
Skupina učesnika čija im implementirana pravila validacije omogućuju interoperabilnost. Kasnija promjena može stvoriti novi skup kompatibilnosti ako je neki učesnici usvoje, a drugi ne.
Usvajanje (Adoption):
Stvarna implementacija, uvođenje, validacija i upotreba od strane učesnika koji pokreću sistem.
Prihvaćanje druge strane (Counterparty Acceptance):
Dobrovoljna odluka učesnika da prema pravilima validacije koja pokreće prihvati stanje drugog učesnika, posluje s njim, bude s njim interoperabilan ili se na njega osloni.
Neusvajanje (Non-Adoption):
Izbor učesnika da predloženu promjenu ne implementira ili ne koristi. Neusvajanje ne stvara status nevaljanosti. Ono samo znači da se učesnik nije pridružio skupu kompatibilnosti koji je ta promjena stvorila.
Lokalno odbacivanje (Local Rejection):
Lokalna odluka učesnika da ignorira, odbaci ili ne bude interoperabilan sa stanjem, porukom, zapisom ili prijelazom koji je nevaljan ili nekompatibilan prema pravilima validacije koja pokreće.
Račvanje (Fork):
Razilaženje u pravilima validacije ili operativnoj praksi koje stvara dva ili više skupova kompatibilnosti.
Koordinacijski artefakt (Coordination Artifact):
Dokument, preporuka, implementacijska bilješka, profil, referentna implementacija, preglednik glavne knjige, zrcalo ili drugi artefakt koji učesnicima pomaže u koordinaciji. Koordinacijski artefakt ne stvara obvezujuću operativnu stvarnost osim ako ga učesnici usvoje u sistemima koje pokreću.
4. Opis problema
Dizajneri često pokušavaju smanjiti buduću neizvjesnost tako da u temeljni sloj upišu previše ili da ostave trajno tijelo koje će tumačiti buduća pitanja. To se čini razboritim. Često je opasno.
Prekomjerna specifikacija u temeljnom sloju ima tri troška.
Prvo, buduće izbore premješta u zajednički sloj, gdje je promjena teža i gdje zarobljavanje (preuzimanje) ima veći učinak.
Drugo, stvara nejasnoću između tehničke valjanosti i institucionalnog priznanja.
Treće, potiče tijelo koje vodi evidenciju, objavljuje dokumente ili okuplja učesnike da te radnje smatra vlašću nad budućom stvarnošću.
Isti se problem javlja i nakon uvođenja. Ako sistem zahtijeva trajno tijelo koje odobrava promjene, utvrđuje status ili tumači uobičajeni rad, sistem je stvorio kontrolni sloj nakon osnivanja. Taj sloj može početi kao administracija. Može postati upravljanje. Zatim može postati usko grlo.
Cilj dizajna u ovom dokumentu nije bolja institucionalna diskrecija. Cilj dizajna jest izbjeći potrebu za tom diskrecijom.
Dobro dizajniran sistem koordinacije interneta trebao bi na samom početku definisati deterministička, lokalno provjerljiva pravila valjanosti; prikazivati valjano stanje u distribuiranom ili na drugi način repliciranom obliku; izbore koji nisu invarijante ostaviti izvan zajedničkog sloja; i dopustiti da kasnije promjene postanu stvarne tek kada ih učesnici dobrovoljno usvoje u sistemima koje pokreću.
5. Načelo 1: Minimalna početna specifikacija
5.1. Izjava
Početna specifikacija trebala bi definisati samo minimalna deterministička zajednička pravila potrebna za osnovnu interoperabilnost, jedinstvenost, dokaz kontrole, zajedničku sigurnost i zaštitu (SHOULD).
5.2. Zahtjevi
Dizajn koji primjenjuje ovo načelo:
- mora izričito navesti svoje globalne invarijante (MUST).
- mora definisati deterministička pravila validacije za svaku globalnu invarijantu (MUST).
- mora definisati kako se valjano stanje prikazuje, replicira, provjerava i ažurira (MUST).
- ne smije uvrstiti pravilo u početnu specifikaciju osim ako je to pravilo potrebno za očuvanje navedene globalne invarijante ili za omogućavanje prvog uvođenja (MUST NOT).
- mora odvojiti pravila validacije od preferencija politike, poslovnih aranžmana, institucionalnih uloga, upravljačkih ambicija i diskrecijske prosudbe (MUST).
- mora učesnicima omogućiti da uobičajenu valjanost provjere lokalno, bez pitanja ijedne institucije, registra, odbora, tijela za politike ili druge vlasti (MUST).
- trebao bi definisati strukture podataka, potpise, dokaze, pravila prijelaza stanja, pravila za sukobe ili druge mehanizme potrebne za lokalnu provjeru (SHOULD).
- trebao bi definisati signalizaciju proširenja, verzioniranje, označavanje kompatibilnosti ili identifikaciju račvanja ondje gdje se buduće varijacije mogu predvidjeti (SHOULD).
- mora osigurati da potrebni koordinacijski artefakti budu prenosivi, revidirljivi, ponovljivi i zamjenjivi (MUST).
- trebao bi davati prednost objektivnim, strojno provjerljivim uvjetima pred subjektivnom procjenom zasluga (SHOULD).
- ne smije buduće institucionalno priznanje učiniti jedinim putem kojim se valjano stanje može spoznati, evidentirati ili koristiti (MUST NOT).
5.3. Posljedice za dizajn
Minimalna početna specifikacija ne znači nejasnu specifikaciju. Znači strogu specifikaciju samo onoga što mora biti zajedničko.
Sistemu je i dalje potrebno dovoljno zajedničke strukture da bi radio. Disciplina se sastoji u razlikovanju između:
- onoga što mora biti zajedničko radi jedinstvenosti, interoperabilnosti, dokaza kontrole, zajedničke sigurnosti i zaštite; i
- onoga što može ostati izvan zajedničkog sloja jer se tiče preferencija operatera, poslovne prakse, izbora druge strane, vremena uvođenja ili kasnijeg izbora o usvajanju.
Dizajn koji ne može jasno iskazati svoje globalne invarijante i deterministička pravila validacije treba pretpostaviti da je specificirao previše diskrecije, a premalo provjerljive supstance.
6. Načelo 2: Lokalna buduća odluka
6.1. Izjava
Nakon početne specifikacije buduće odluke trebale bi ostati lokalne, u rukama učesnika koji pokreću kod (SHOULD). Buduća odluka stupa na snagu samo za skup kompatibilnosti čiji je učesnici usvoje. Za njezino odobrenje nije potrebna nikakva trajna vlast, a neusvajanje ne stvara status nevaljanosti.
6.2. Zahtjevi
Dizajn koji primjenjuje ovo načelo:
- ne smije od učesnika zahtijevati da od postojeće institucije, registra, odbora, uprave, tijela za politike ili druge vlasti traže dopuštenje za izbore koji ne mijenjaju deterministička pravila validacije skupa kompatibilnosti u kojem sudjeluju (MUST NOT).
- ne smije stvoriti stalno tijelo čije je priznanje jedini put kojim kasnija promjena može postati operativno stvarna (MUST NOT).
- mora razlikovati valjanost prema početnoj specifikaciji od kompatibilnosti s kasnijom neobveznom promjenom (MUST).
- ne smije neusvajanje kasnije promjene tretirati kao nevaljanost (MUST NOT).
- mora učesnicima dopustiti da ostanu u postojećem skupu kompatibilnosti kada ne usvoje kasniju promjenu (MUST).
- mora učesnicima dopustiti da se pridruže novom skupu kompatibilnosti usvajanjem novih pravila validacije ili operativnih profila (MUST).
- mora učesnicima dopustiti da lokalno odbace stanja, zapise, prijelaze ili poruke koji su nevaljani ili nekompatibilni prema pravilima validacije koja pokreću (MUST).
- mora učesnicima dopustiti da drugu stranu biraju dobrovoljno, prema pravilima validacije i skupovima kompatibilnosti koje prihvaćaju (MUST).
- ne smije ovlastiti nijednu instituciju, registar, odbor, tijelo za politike ili drugog aktera da učesnika proglasi nevaljanim samo zato što je odbio kasniju promjenu (MUST NOT).
- trebao bi račvanja, verzije, profile ili skupove kompatibilnosti učiniti izričitima, kako bi učesnici znali koja pravila pokreću i s kojim drugim učesnicima mogu biti interoperabilni (SHOULD).
- trebao bi izbjegavati svaki dizajn u kojem postojeći čuvar evidencije može spriječiti inače valjane učesnike da i dalje budu interoperabilni (SHOULD).
6.3. Posljedice za dizajn
Lokalna buduća odluka ne znači da središnja vlast dodjeljuje buduće odluke lokalnim akterima. Znači da je sistem dizajniran tako da nakon početne specifikacije uobičajenim budućim izborima takva dodjela uopće nije potrebna.
Ograničavanje unaprijed obavlja početna specifikacija. Ona definiše minimalne invarijante potrebne za jedinstvenost, interoperabilnost, dokaz kontrole, zajedničku sigurnost i zaštitu. Sve ostalo ostaje izvan zajedničkog sloja.
Buduću promjenu ne odobrava centar. Nju usvajaju, ignoriraju, račvaju ili napuštaju učesnici koji pokreću kod.
Učesnik koji odbije promjenu smije ostati izvan skupa kompatibilnosti koji je ta promjena stvorila. Smije se isključiti od drugih. Smije nastaviti u starijem skupu kompatibilnosti. Smije račvati. Smije selektivno surađivati. Ali ne može narušiti interoperabilnost drugih učesnika koji i dalje pokreću međusobno kompatibilna pravila.
Posljedica nevaljanog ili nekompatibilnog stanja jest lokalno odbacivanje, a ne kazna. Nitko ne treba odlučivati da je neki učesnik u lošem statusu. Učesnik koji pokreće kompatibilna pravila validacije jednostavno ne prihvaća nevaljano ili nekompatibilno stanje.
7. Načelo 3: Dobrovoljno usvajanje
7.1. Izjava
Promjene u sistemu koordinacije interneta trebale bi postajati operativno stvarne implementacijom, validacijom, uvođenjem, prihvaćanjem druge strane i usvajanjem od strane učesnika, a ne samom objavom ili izjavom (SHOULD).
7.2. Zahtjevi
Dizajn koji primjenjuje ovo načelo:
- ne smije objavu, preporuku, odobrenje na sastanku ili proceduralno odobrenje smatrati dovoljnima za stvaranje opće operativne obveze (MUST NOT).
- mora dopustiti da nova pravila, proširenja, profile ili postupke postupno uvode učesnici koji ih odluče pokretati (MUST).
- mora učesnicima dopustiti da odbiju kasniju promjenu bez stjecanja statusa nevaljanosti, sve dok njihovi vlastiti prijelazi stanja zadovoljavaju deterministička pravila validacije njihova skupa kompatibilnosti (MUST).
- mora učesnicima dopustiti da nastave koristiti stariji skup kompatibilnosti ondje gdje početna specifikacija takav kontinuitet dopušta (MUST).
- mora učesnicima koji pokreću jedan skup kompatibilnosti dopustiti da lokalno odbace ili ignoriraju stanje iz drugog skupa kompatibilnosti kada su pravila nekompatibilna (MUST).
- trebao bi definisati putove usvajanja za velike promjene, uključujući signalizaciju verzije, označavanje kompatibilnosti, smjernice za prijelaz i testne vektore (SHOULD).
- trebao bi definisati putove odbijanja za velike promjene, uključujući način na koji učesnici koji ne usvajaju promjenu nastavljaju rad, identificiraju svoj skup kompatibilnosti i izbjegavaju dvosmislenu interoperabilnost (SHOULD).
- mora osigurati da se iz potrebnih koordinacijskih artefakata može izaći te da se oni mogu zrcaliti, ponovno implementirati ili zamijeniti bez nemogućeg troška prijelaza (MUST).
- trebao bi urediti da evidencije, preporuke i koordinacijski artefakti opisuju usvojenu stvarnost, a ne da neusvojenu buduću stvarnost proglašavaju postojećom (SHOULD).
- mora izbjegavati dizajniranje sistema u kojem je jedini način da promjena postane stvarna prethodno priznanje od strane postojećeg tijela (MUST).
7.3. Posljedice za dizajn
Dobrovoljno usvajanje operativni je test toga je li promjena korisna, podnošljiva i kompatibilna sa stvarnim uvođenjem.
Prijedlog nije stvarnost. Preporuka nije stvarnost. Dokument nije stvarnost. Stvarnost nastaje kada učesnici promjenu implementiraju, validiraju, uvedu, prihvate drugu stranu i oslone se na nju.
Neusvajanje ne stvara nikakav status prekršaja. Stvara samo činjenicu: učesnik se nije pridružio skupu kompatibilnosti koji je promjena stvorila.
To ne ukida procese standardizacije, dokumentaciju, implementacijske bilješke, preglednike, zrcala ni reviziju. To ograničava njihove pretenzije. Oni smiju pomagati učesnicima u koordinaciji. Smiju objavljivati referentni materijal. Smiju opisivati usvajanje. Smiju preporučivati. Ali ne smiju samom izjavom učiniti neusvojenu buduću stvarnost obvezujućom za učesnike koji je ne pokreću.
8. Odnos između triju načela
Tri se načela međusobno osnažuju i nisu djelotvorna svako za sebe.
Minimalna početna specifikacija osigurava da zajednički sloj sadrži deterministička pravila validacije, a ne diskrecijsku vlast.
Lokalna buduća odluka osigurava da budući izbori ostanu kod učesnika koji pokreću kod, umjesto da ih ponovno zarobi središnji sloj odobravanja.
Dobrovoljno usvajanje osigurava da kasnija promjena mora izdržati susret s implementacijom, provjerom, prihvaćanjem druge strane i upotrebom.
Sistem koji usvoji samo jedno ili dva od ovih načela može drugim sredstvima reproducirati istu centralizaciju.
- Minimalna početna specifikacija bez lokalne buduće odluke i dalje može dopustiti da se vlast nakuplja nakon uvođenja.
- Lokalna buduća odluka bez minimalne početne specifikacije može proizvesti nejasnoću, jer učesnici ne mogu lokalno utvrditi valjanost.
- Dobrovoljno usvajanje bez determinističke validacije može proizvesti zbrku, jer učesnici ne mogu razlikovati kompatibilnu varijaciju od nevaljanog stanja.
- Deterministička validacija bez distribuiranog stanja i dalje može ostaviti učesnike ovisnima o privilegiranom čuvaru evidencije.
- Distribuirano stanje bez vidljivosti račvanja može skrivati neslaganje sve do operativnog kvara.
- Distribuirano stanje bez dobrovoljnog prihvaćanja druge strane može ponovno stvoriti prisilu kroz neko drugo sučelje.
Zajedno, ova načela daju sistem u kojem je zajednički sloj tanak, valjanost lokalno provjerljiva, buduća promjena dobrovoljna, stanje distribuirano, a nijedna stalna institucija nije potrebna da bi odlučivala o uobičajenom radu.
9. Preporučeni obrazac dizajna
9.1. Deterministički distribuirani zajednički sloj
Zajednički sloj trebao bi biti ograničen na (SHOULD):
- stabilnu semantiku identifikatora;
- deterministička pravila valjanosti;
- pravila za rješavanje sukoba potrebna za očuvanje jedinstvenosti;
- mehanizme dokaza kontrole;
- pravila prijelaza stanja;
- zahtjeve interoperabilnosti na razini prijenosa ili protokola;
- zajedničke sigurnosne invarijante;
- prenosive i revidirljive formate stanja;
- vidljivost distribuiranog ili repliciranog stanja;
- signalizaciju proširenja i identifikaciju skupova kompatibilnosti.
Zajednički sloj ne bi trebao sadržavati (SHOULD NOT):
- pravila poslovnog modela;
- pravila o cijenama;
- regionalne političke preferencije;
- ideologiju podobnosti nepovezanu s tehničkim invarijantama;
- diskrecijske ovlasti provedbe;
- subjektivne procjene zasluga;
- širenje institucionalne misije;
- bilo koje pravilo čija je primarna funkcija očuvanje vlasti postojećeg tijela.
9.2. Prostor odlučivanja operatera
Sljedeće bi trebalo ostati izvan zajedničkog sloja, osim ako izravno mijenja neku navedenu globalnu invarijantu (SHOULD):
- vrijeme uvođenja;
- komercijalna upotreba;
- geografija klijenata;
- aranžmani zakupa (leasing), financiranja ili prijenosa;
- lokalne preferencije o podobnosti;
- operativni redoslijed;
- praksa rutiranja koja nije potrebna za zajedničku valjanost;
- poslovni model;
- organizacijska struktura;
- vrijeme dobrovoljne migracije;
- neobvezni profili ili proširenja;
- izbor druge strane.
Učesnici smiju u ovim područjima donositi različite izbore (MAY). Ti izbori mogu proizvesti različite skupove kompatibilnosti, poslovne odnose, peering aranžmane ili operativne zajednice. Oni ne stvaraju nevaljanost, osim ako krše deterministička pravila validacije nekog skupa kompatibilnosti.
9.3. Petlja usvajanja
Gdje je to izvodljivo, poželjan redoslijed za značajnu promjenu sistema je sljedeći:
- prijedlog;
- implementacija;
- testni vektori ili deterministička metoda provjere;
- ograničeno uvođenje kod učesnika koji to žele;
- praćenje učinaka na interoperabilnost i sigurnost;
- označavanje skupa kompatibilnosti;
- dokumentacija ili preporuka koja opisuje usvojenu stvarnost.
Koordinacijski artefakt trebao bi slijediti usvajanje, a ne pokušavati da ga preduhitri (SHOULD).
9.4. Račvanje, lokalno odbacivanje i prihvaćanje druge strane
Usklađen dizajn trebao bi račvanje, lokalno odbacivanje i prihvaćanje druge strane tretirati kao uobičajene zahtjeve dizajna, a ne kao neuspjehe (SHOULD).
Sistem bi trebao definisati kako učesnik može (SHOULD):
- nastaviti u starijem skupu kompatibilnosti;
- usvojiti noviji skup kompatibilnosti;
- račvati se u drugi skup kompatibilnosti;
- provjeriti stanje bez oslanjanja na postojećeg čuvara evidencije;
- dobrovoljno prihvatiti drugu stranu;
- lokalno odbaciti nevaljano ili nekompatibilno stanje;
- selektivno ostvarivati interoperabilnost tamo gdje kompatibilnost to dopušta.
Sistem koji se ne može račvati, lokalno provjeriti ili selektivno prihvatiti a da se pritom ne uništi valjan rad vjerovatno je u svoju funkciju vođenja evidencije sakrio moć upravljanja.
10. Primjenjivost i ograničenja
Ovaj obrazac dizajna posebno je primjenjiv tamo gdje:
- sistem uključuje više aktera i više jurisdikcija;
- nezavisno uvođenje ima značaj;
- koordinacijski sloj treba da ostane tanak;
- su buduće varijacije vjerovatne, ali se ne mogu detaljno predvidjeti;
- bi zaključavanje (lock-in) stvorilo rizik za upravljanje;
- se valjanost može učiniti determinističkom ili lokalno provjerljivom;
- distribuirano stanje može smanjiti rizik institucionalnog zarobljavanja.
Može biti manje neposredno primjenjiv tamo gdje:
- je jedna administrativna domena upravo zamišljena arhitektura;
- čvrsta sprega u stvarnom vremenu zahtijeva ujednačeno ponašanje u svakom trenutku;
- zaštita ljudskih života zahtijeva trenutnu globalnu ujednačenost;
- se valjanost ne može lokalno provjeriti nijednim praktičnim mehanizmom.
Čak i u takvim slučajevima dizajneri bi ipak trebali svesti zajednički sloj na minimum i, gdje god je to moguće, izbjegavati diskrecijsku buduću kontrolu (SHOULD).
11. Ono što nije cilj
Ovaj dokument ne služi tome da:
- zabrani svaku koordinaciju;
- zahtijeva bilo koju konkretnu implementaciju distribuirane glavne knjige;
- garantuje konsenzus;
- garantuje političku neutralnost;
- od svih učesnika zahtijeva da usvoje svaku kasniju promjenu;
- odbijanje usvajanja tretira kao nevaljanost;
- legitimiše nekompatibilno lokalno ponašanje koje se istovremeno predstavlja kao kompatibilno;
- ukine potrebu za zajedničkim pravilima od ključnog značaja za sigurnost.
12. Sigurnosna razmatranja
Tanji koordinacijski sloj može smanjiti rizik zarobljavanja, suziti radijus štete od institucionalne greške i olakšati zamjenjivost. Međutim, veća lokalna diskrecija i distribuirano stanje mogu stvoriti i neujednačen sigurnosni položaj, putove za snižavanje verzije (downgrade), pritisak ka fragmentaciji, dvosmislene tvrdnje o kompatibilnosti, nesigurna račvanja, sporove o stanju glavne knjige i pokušaje krivotvorenja dokaza.
Dizajneri koji primjenjuju ovaj dokument stoga moraju izričito specificirati sigurnosne invarijante (MUST). Posebno:
- zahtjevi autentifikacije i autorizacije koji su potrebni za zajedničku valjanost moraju biti deterministički i lokalno provjerljivi (MUST);
- mehanizmi dokaza kontrole moraju biti otporni na krivotvorenje, ponovnu upotrebu (replay) i neovlašten prijenos (MUST);
- pregovaranje o verziji i obrada proširenja moraju izbjegavati tiho snižavanje verzije tamo gdje to utiče na sigurnost (MUST);
- putovi odbijanja, račvanja i zamjene moraju se analizirati s obzirom na rizik zloupotrebe i uskraćivanja usluge (denial-of-service) (MUST);
- oznake kompatibilnosti trebale bi biti dovoljno jasne da spriječe slučajnu interoperabilnost između nekompatibilnih skupova pravila (SHOULD);
- distribuirano stanje trebalo bi biti dovoljno revidirljivo i ponovljivo da se otkriju nedosljedni prikazi (SHOULD);
- lokalnoj varijaciji ne smije se dopustiti da lažno tvrdi kompatibilnost sa skupom pravila koji ne zadovoljava (MUST NOT).
Postojanje sigurnosnih izuzetaka ne opravdava opšti sloj dozvola. Ono opravdava samo deterministička sigurnosna pravila nužna za očuvanje navedenih globalnih invarijanti.
13. Razmatranja za IANA
Ovaj dokument ne zahtijeva nikakve radnje od IANA.
14. Reference
14.1. Normativne reference
- RFC 2119 — Bradner, S., Key words for use in RFCs to Indicate Requirement Levels, BCP 14, RFC 2119.
- RFC 8174 — Leiba, B., Ambiguity of Uppercase vs Lowercase in RFC 2119 Key Words, BCP 14, RFC 8174.
14.2. Informativne reference
- RFC 6709 — Carpenter, B. and B. Aboba, Design Considerations for Protocol Extensions, RFC 6709.
- RFC 7282 — Resnick, P., On Consensus and Humming in the IETF, RFC 7282.
Dodatak A. Kontrolna lista za dizajn
Dizajn koji tvrdi da je usklađen s ovim dokumentom trebao bi moći jasno odgovoriti na sljedeća pitanja (SHOULD):
- Koje su globalne invarijante?
- Koja deterministička pravila validacije čuvaju te globalne invarijante?
- Koja su pravila u početnoj specifikaciji strogo nužna za prvo uvođenje?
- Kako se valjano stanje predstavlja i provjerava?
- Je li stanje distribuirano, replicirano ili na drugi način nezavisno provjerljivo?
- Koja su buduća pitanja namjerno ostavljena izvan zajedničkog sloja?
- Koje buduće izbore učesnici mogu donijeti bez promjene skupa kompatibilnosti u kojem se nalaze?
- Kako učesnik usvaja kasniju promjenu?
- Kako učesnik odbija kasniju promjenu, a da mu se ne dodijeli status nevaljanosti?
- Kako se skupovi kompatibilnosti označavaju ili otkrivaju?
- Kako funkcioniše lokalno odbacivanje kada je stanje nevaljano ili nekompatibilno prema pravilima koja učesnik pokreće?
- Koji je put račvanja?
- Kako nositelj dokazuje kontrolu bez postojećeg čuvara evidencije?
- Kako druga strana provjerava stanje bez registra?
- Mogu li učesnici provjeriti uobičajenu valjanost bez oslanjanja na postojećeg čuvara evidencije?
- Opisuju li evidencije i koordinacijski artefakti usvojenu stvarnost ili pokušavaju neusvojenu buduću stvarnost proglasiti postojećom?
- Je li sistem sveo na minimum broj odluka ugrađenih u zajednički sloj?
- Je li sistem izbjegao svaku trajnu vlast koja određuje uobičajeni status učesnika?
- Mogu li učesnici dobrovoljno prihvatiti ili odbiti drugu stranu?
- Može li sistem nastaviti da radi ako nestane svaki postojeći registar?
Adresa autora
- Lu
[TBD]