Bilješka 55: O tome zašto sigurno nisam prva žrtva i zašto sam vjerojatno prvi preživjeli

Sigurno nisam prva žrtva ovog sustava. Struktura izgrađena na asimetriji moći, slaboj obvezi polaganja računa, zaklonu iza procedura i ponavljanim zloupotrebama ne stvara odjednom jedan sukob pukim slučajem. Stvara ih mnogo. Čini to godinama, a zatim desetljećima. Ako je takav sustav opstao tako dugo, to nije dokaz njegova zdravlja. To je dokaz da su oni kojima je nanio štetu bili, jedan po jedan, preslabi, previše izolirani, previše iscrpljeni, presiromašni, preduboko zatrpani procedurama ili ih je bilo prelako ignorirati da bi vlastitu štetu pretvorili u vidljiv obrazac.

Tako djeluje institucionalni mrak. Ne zahtijeva nevinost. Zahtijeva samo razjedinjenost. Jednom se operateru kaže da je problem proceduralan. Drugom da je regionalan. Trećem da je riječ o pravilima. Sljedećem da je riječ o usklađenosti, vremenu, dokumentaciji ili nesporazumu. Svaki se slučaj ograniči na svoj mali okvir. Svaka se žrtva izolira. Svaka se šteta prikaže kao iznimka. Sustav opstaje ne zato što ne stvara žrtve, nego zato što tim žrtvama onemogućuje da vide jedna drugu.

Zato sam siguran da nisam bio prva žrtva. Jednostavno sam jedan od prvih koji su uspjeli dovoljno dugo preživjeti, dovoljno jasno razmišljati i dovoljno uporno se boriti da obrazac učine vidljivim. U tom sam smislu vjerojatno prvi preživjeli. Ne prva osoba kojoj je nanesena šteta, nego prva koja je ostala na nogama dovoljno dugo da dokaže kako šteta nikada nije bila pojedinačan slučaj.

To je važno jer se sadašnji sukob ne bi smio tumačiti kao osobna anomalija. Treba ga tumačiti kao vidljivu posljedicu izvjesnosti građene desetljećima. Sustav zasnovan na ponavljanoj asimetriji moći, ponavljanim zloupotrebama, ponavljanom prikrivanju procedurama i ponavljanoj institucionalnoj samozaštiti oduvijek se kretao prema tom ishodu. Nikada nije bio stabilan u zdravom smislu te riječi. Samo je bio u mraku. A mrak može očuvati mrtvu strukturu mnogo duže nego što ona zaslužuje jer skriva tijela.

Ovakav sustav trebao je odavno umrijeti. Opstao je samo zato što su njegove žrtve potiho trošene. Većina nikada nije imala resurse, poticaje ili izdržljivost za borbu. Većina nije mogla pretvoriti štetu u teoriju, teoriju u pritisak ili pritisak u javni zapis kojim bi se drugi mogli koristiti. Njihovi gubici ostali su privatni. Njihova se šutnja zatim pogrešno protumačila kao dokaz legitimnosti sustava. Ali šutnja pod asimetričnom moći nije legitimnost. Ona je dokaz uspješnog ušutkavanja.

To je dublje značenje ovog trenutka. Mrak je napokon stvorio ne samo preživjelog nego i svojeg prvog grobara. Čim jedna osoba preživi dovoljno dugo da imenuje obrazac, sustav gubi zaštitu koju mu daje razjedinjenost. Prvi put postaje moguće povezati ono što se dotad držalo odvojenim: aroganciju, zaklon iza procedura, jezične igre, selektivnu upotrebu „zajednice”, koncentraciju kontrole i ponavljano očekivanje da će se pogođena strana na kraju umoriti, pokoriti, nestati ili zbog troškova ostati bez mogućnosti pružanja otpora.

Zato sljedeći korak ne bi trebao biti emocionalno ogorčenje. Trebao bi biti dokumentiranje. Obrazac se mora pretvoriti u dokaze. NRS bi trebao uspostaviti poseban javni arhiv za prikupljanje priča onih kojima je ova struktura nanijela štetu: tko su bili, što se dogodilo, koji je registar ili postupak bio uključen, kakva je poslovna šteta nastala, koji su oblici zaštite postojali ili nisu postojali i kako je stvar završila. Svrha ne bi bila izazvati suosjećanje. Svrha bi bila jasnoća. Sustav koji opstaje razjedinjujući svoje žrtve postaje ranjiv u trenutku kada se ti fragmenti sastave u zapis.

Jer to je ono o čemu je ovdje doista riječ: ne o jednom sporu, nego o nakupljenim dokazima. Sigurno nisam prva žrtva. Vjerojatno sam prvi preživjeli. A ako je obrazac sada vidljiv, to je zato što je sustav napokon stvorio upravo ono što nikada nije smio stvoriti.

NRS-ov arhiv pogođenih operatera i slučajeva zloupotrebe registara:

NRS-ov arhiv slučajeva