Bilješka 54: O tome tko ima pravo govoriti u ime kontinenta, zajednice ili „krajnjeg korisnika

U upravljanju internetom postoji cijeli sloj ljudi koji ne grade mreže, ne financiraju infrastrukturu, ne snose negativne posljedice poslovanja i ne snose znatnu pravnu odgovornost kada sustavi zakažu. Ipak, stalno govore u ime regija, zajednica, korisnika, pa čak i cijelih kontinenata. Njihov stvarni proizvod nije povezivost. Njihov stvarni proizvod jest zastupanje.

Ista se bolest pojavljuje i na razini RIR-ova i na razini ICANN-a. Na razini RIR-ova administrativna se karta polako napuhuje u regionalnu vlast. Na razini ICANN-a institucionalni se pretinci napuhuju u „zajednice”, a te se zajednice zatim tretiraju kao da su dale stvarnu ovlast za političko zastupanje. Trik je uvijek isti: pretvoriti administrativnu kategoriju u moralni zahtjev.

Prelazak na regionalne internetske registre nije bio otkriće neke duboke istine o kulturi, suverenitetu ili civilizacijskim granicama. Bio je odgovor na rast razmjera. ICP-2 je poslije taj kompromis radi prilagodbe rastu učvrstio u doktrinu, zahtijevajući da novi RIR opslužuje veliko geografsko područje približno veličine kontinenta, pri čemu svaku regiju opslužuje samo jedan RIR pod jednom upravom i na jednoj lokaciji. Ono što je počelo kao administrativna pogodnost polako se počelo pogrešno smatrati političkom arhitekturom.

Ta je pogreška važna zato što područje pružanja usluga nije suveren narod. RIPE navodi da RIPE NCC opslužuje više od 20.000 članova u 76 zemalja Europe, Bliskog istoka i srednje Azije, dok AFRINIC svoje područje pružanja usluga dijeli na šest podregija za potrebe statistike i izbora upravnog odbora te navodi da njegov odbor uključuje predstavnike svake od šest afričkih podregija i dva neregionalna člana. To su geografska područja usluga i mehanizmi upravljanja, a ne koherentni politički identiteti. Obojena karta i sustav regionalne raspodjele mjesta u odboru ne stvaraju mandat za cijeli kontinent.

Upravo zato toliko komentara o AFRINIC-u griješi na dva suprotna načina. Jedna strana tvrdi da AFRINIC dokazuje kako Afrika ne funkcionira. Druga tvrdi da AFRINIC na neki način utjelovljuje samu Afriku, pa je kritika AFRINIC-a kritika Afrike, a dobivanje resursa putem AFRINIC-a uzimanje „afričke imovine”. Obje su tvrdnje netočne. IANA navodi da joj je glavna uloga dodjeljivati skupove nedodijeljenih IP adresa i AS brojeva RIR-ovima, a AFRINIC se opisuje kao distributer i upravitelj brojčanih resursa za svoje područje pružanja usluga. AFRINIC je stoga kanal distribucije i registracije unutar globalnog sustava, a ne suvereni izvor imovine kojom upravlja.

Kad je to jasno, pitanje imovine postaje jednostavno. Mreže grade poslovanje oko brojčanih resursa. Oko njih angažiraju kapital, inženjere, usmjerivače, ugovore, sustave podrške i odnose s korisnicima. One snose negativne posljedice kada se naruši kontinuitet, blokira mogućnost prijenosa ili priznanje postane nestabilno. Registar ne snosi te posljedice. Govornik na konferenciji ne snosi te posljedice. Regionalni predstavnik ne snosi te posljedice. Operater ih snosi.

Zato je jedina ekonomski ozbiljna pretpostavka ujedno i najjednostavnija. Mreža koja zakonito drži resurs, koristi ga u stvarnom radu, financira ga i snosi negativne posljedice u biti je stvarni nositelj imovine. Koordinacija je uslužni sloj, a ne zahtjev za nadređenim vlasničkim pravom. Vođenje evidencije nije suverenitet. Administriranje nije vlasnički naslov.

Tu jezik „skrbništva” postaje opasan. Usko određena koordinacijska funkcija može biti legitimna. Funkcija vođenja knjiga i registracije može biti korisna. No kada se koordinacija napuše u skrbništvo, a skrbništvo dalje u političko pravo, institucija mijenja narav. Registar prestaje biti registar i počinje se ponašati kao skrbnik, povjerenik, a zatim i politička vlast.

Sam sustav RIR-ova već sadrži to iskušenje. RIPE navodi da dužnosti RIR-a uključuju koordinaciju i zastupanje članova u njegovoj regiji. AFRINIC navodi da se njegov odbor bira na temelju regionalne zastupljenosti te da nakon imenovanja svaki član odbora zastupa cijelu regiju, a ne samo podregiju čije je mjesto osvojio na izborima. To je već uska institucionalna fikcija: članovi na području pružanja usluga jedno su, a „regija” kao politički subjekt nešto je sasvim drugo.

ICANN istu logiku vodi još dalje. ALAC navodi da je glavno organizacijsko uporište za glas i brige pojedinačnog korisnika interneta, a ICANN-ova vlastita stranica o skupinama opisuje At-Large kao glas pojedinačnog korisnika u ICANN-u. AFRALO se opisuje kao dom zajednice pojedinačnih korisnika interneta u afričkoj regiji. GAC navodi da je glas vlada i međuvladinih organizacija u ICANN-ovoj strukturi s više dionika. Business Constituency naziva se glasom komercijalnih korisnika interneta, a NCUC navodi da daje glas i zastupljenost nekomercijalnim organizacijama i korisnicima u ICANN-ovim procesima.

Ali tko je točno imenovao „pojedinačnog korisnika interneta”? Tko je ovlastio mali broj stalnih sudionika sastanaka, članova odbora, ljudi iz proceduralnih krugova i stručnjaka za politike da govore u ime milijardi korisnika koji nikad nisu glasovali za njih, nikad im nisu dali ovlasti i obično nikad nisu ni čuli za njih? Ozbiljan odgovor ne postoji. Umjesto njega postoji institucionalno kazalište: stvori se kategorija, oko nje se izgradi struktura, sudionici uđu u strukturu, a zatim se sudjelovanje u toj strukturi prešutno tretira kao dokaz zastupanja.

To nije zastupanje ni u kojem ozbiljnom političkom smislu. To je kategorizacija plus postupak plus ponavljanje. Stvori se oznaka, nekoliko ljudi uđe u sobu, a s vremenom soba počne govoriti kao da je ona sama ono što ta oznaka označava. Tako sloj ljudi koji se bavi procedurama pretvara administrativnu strukturu u moralni autoritet.

Ne protivim se sudjelovanju. Protivim se napuhanom mandatu. Nazovite savjetodavni odbor savjetodavnim odborom. Nazovite skupinu dionika skupinom dionika. Nazovite sudionika sudionikom. Ali nemojte se pretvarati da je struktura unutar ICANN-a čiji su se sudionici sami odabrali nekako stekla pravo govoriti u ime „krajnjeg korisnika”, niti da je regionalni registar nekako stekao pravo govoriti u ime kontinenta.

Zato odgovor nije ni zamijeniti pretjerane zahtjeve registara pretjeranim zahtjevima država. Brojčani resursi interneta nisu nacionalni trofeji. Nisu prava koja pripadaju kontinentima. Nisu sirovina za političko kazalište. Odgovor nije ni jedan globalni monopol jer proširenje iste fikcije zastupanja na planetarne razmjere ne bi ništa riješilo.

Jedini ozbiljan smjer jesu uže ovlasti, snažnija obveza polaganja računa, jasnija vlasnička logika, decentralizacija gdje je moguća i interoperabilnost gdje je nužna. Cilj oblikovanja sustava trebali bi biti kontinuitet, prenosivost, provjerljivost i ograničenja samovoljne moći. Ne mitologija o geografiji. Ne mitologija o zastupanju.

Nitko ne govori u ime kontinenta. Nitko ne govori u ime „krajnjeg korisnika”. Ljudi govore u ime institucija, odbora, članstva, a ponekad i vlada koje su ih doista poslale. To je već najviše što se pošteno može tvrditi u većem dijelu tog područja. Čim tvrdnja prijeđe tu granicu, počinje fikcija.