Bilješka 63: Kada knjigovođa ide na audiciju za Olimp

Većina institucionalnih apoteoza počinje kao audicija.

Audicija je samo nastup u potrazi za vjerom.
Ured još ne posjeduje moć kakvu zamišlja.
Uvježbava se.
Pokušava držanje.
Podiže glas i čeka da vidi hoće li soba kleknuti.

To se događa kada knjigovođa počne vjerovati da je knjiga prijestolje.

U početku je uloga obično bezopasna.
Netko snima.
Netko provjerava.
Netko čuva kontinuitet kako bi drugi ljudi mogli nastaviti graditi, usmjeravati, trgovati i raditi.

Bez vojske.
Nema otkrivenja.
Nema mandata.

Samo činovnička potreba.

U ranom Internetu ta je skromnost bila uvjerljiva. Sloj registra je postojao jer je koordinaciji bila potrebna referentna točka. Funkcija je bila uska. Adrese su bile operativne. Rekord je bio važan, ali rekord još nije postao polje koncentrirane ekonomske gravitacije. Zatim je stigla oskudica i knjiga se više nije činila samo administrativnom.

Jednom kada stvar koja se snima postane dovoljno vrijedna, čuvar zapisa počinje se osjećati uvećanim zbog blizine. Psihologija se mijenja prije povelje. Akumulira se poštovanje. Jezik zadeblja. Sastanci postaju svečani. Mali krug počinje govoriti o svojim postupcima ne samo kao o alatima koordinacije, već kao o izvorima legitimiteta samim po sebi.

Tako se prvi put pojavljuje Olimp.

Ne kao osvajanje.

Kao liturgija.

Olimp ulazi kroz eufemizam.

Nitko ne ustaje i ne objavljuje namjeru da postane bog. Jezik je suptilniji od toga. Stiže kao upraviteljstvo. Kao zaštita. Kao odgovornost. Kao zajednica. Kao kontinuitet. Rječnik koji se dovoljno ponavlja može staviti aureolu iznad gotovo svakog ureda.

Presudna korupcija nije legalna.
Psihološki je.

Knjigovođa prestaje shvaćati knjigu kao servis stvarnosti.
Počinje shvaćati stvarnost kao nešto što mora proći kroz glavnu knjigu da bi se brojalo.

Ta inverzija je sve.

U tom trenutku zapis se više ne doživljava kao dokaz.
Doživljava se kao autorstvo.

Institucija više ne razmišlja, održavamo zajedničku referencu kako bi mreže mogle koordinirati.
Počinje misliti da su mreže legitimne jer smo ih prepoznali.

Ovo nije mali pomak u tonu.
To je promjena u teologiji.

U svijetu registra, iskušenje je posebno snažno jer je supstanca moći toliko neopipljiva. Registri ne zapovijedaju mrežama na silu i ne generiraju operativnu stvarnost pomoću fizike. Njihov autoritet ovisi o priznanju, navici i naslijeđenom uvjerenju da njihova baza podataka ostaje mjesto gdje se legitimnost treba vidjeti.

Ali posuđeno vjerovanje je opojno.

Ured koji se dovoljno dugo tretira kao neizbježan počinje brkati neizbježnost s pravom.
Institucija kojoj se odlaže dovoljno dugo počinje brkati štovanje s posvećenjem.

Mehanizam je prastar.

Uska uslužna uloga dobiva ritual.
Ritual stječe prestiž.
Prestiž stječe moralni jezik.
Moralni jezik dobiva sveto ozračje.
Uskoro proceduralna klasa počinje govoriti kao da ne čuva knjigu, nego samu civilizaciju.

Tada kritika mijenja svoje značenje.

Zdrav knjigovođa izazov čuje kao spor oko opsega, dokaza, procesa ili dizajna.
Olimpijski knjigovođa izazov doživljava kao profanaciju.

Neistomišljenik više nije samo u krivu.
On je bezbožan.

Optužen je za ugrožavanje reda, destabiliziranje zajednice, ugrožavanje povjerenja, kvarenje zajedničkog dobra. Rječnik može ostati svjetovni, ali emocionalna struktura je već religiozna. Svaka kultura zatvorenog autoriteta na kraju izmisli vlastitu verziju bogohuljenja.

Zbog toga najopasniji insajder često nije cinik.

To je vjernik.

Cinik može iskorištavati ritual, ali još uvijek zna da je ritual.
Vjernik je onaj koji počinje misliti da se nošnja stopila s tijelom. On više ne doživljava ograničenja kao pravu granicu službe. Doživljava ih kao uvredu. Više ne vidi odgovornost kao cijenu moći. On to vidi kao kontaminaciju svete uloge.

Tada počinje nadmudrivanje.

Ustanova traži izolaciju od običnih posljedica.
Proturječje tretira kao sabotažu.
Unutarnju afirmaciju pogrešno tumači kao javni autoritet.
Počinje željeti auru suvereniteta bez tereta suverenog temelja.

U teološkom smislu, to nije upravljanje.

To je apoteoza.

A apoteoza je uvijek nestabilna kad kandidat nema munje.

To je apsurd u srcu sadašnjeg problema registra. Velik dio držanja je svećenički. Velik dio retorike je civilizacijski. Velik dio samorazumijevanja je kvazisuveren. Ali ispod kostima nalazi se ono što je uvijek bilo tu: tanki privatni administrativni sloj koji se tolerirao upravo pod pretpostavkom da će ostati tanak, skroman i ograničen.

Mašta je postala veća od pravnog oblika.

Taj jaz ne može ostati bezopasan.

Jer u trenutku kada knjigovođa bude na audiciji za Olympus, on počinje zahtijevati neku vrstu poštovanja koju struktura ne može iskreno opravdati. On želi poslušnost povezanu s javnom vlašću bez izloženosti javnom pravu. On želi poštovanje skrbništva bez pune odgovornosti. Želi mandat bez demosa. On želi transcendenciju na bilanci činovnika.

Zbog toga jezik postaje tako otkrivajući.

Lista za slanje e-pošte počinje zvučati kao ljudi.
Regija pružanja usluga počinje zvučati kao državna zajednica.
Proceduralni krug počinje zvučati kao povijest koja govori kroz proces.
Interno glasovanje počinje zvučati kao kontinentalno značenje.

Ništa se materijalno nije promijenilo.
Samo ambicija ureda.

A kad jednom ta ambicija zavlada, obična kritika postaje nepodnošljiva. Neistomišljenik čini nešto opasnije od protivljenja odluci. On vuče instituciju natrag u ugovore, poticaje, posljedice, nadležnost i ograničenja dizajna. On podsjeća hram da je negdje ugrađen. Podsjeća Olympus da ima poštansku adresu.

Zato takvi sustavi reagiraju nesrazmjernom panikom. Negdje ispod izvedbe, shvaćaju da njihova moć nikada nije bila potpuno materijalna. Bilo je atmosferično. Živjelo je u naslijeđenim pretpostavkama, proceduralnoj neprozirnosti i iscrpljenosti onih kojima je otpor bio preskup. Kad se čarolija prekine, ploča je samo ploča. Osoblje je samo osoblje. Svećenik otkriva da je stajao za običnim stolom.

Internet ne treba olimpijske knjigovođe.

Da bi preživio, potrebni su mu ograničeni zapisničari, skromne institucije, reverzibilne strukture i pravila koja ne ovise o ritualnoj inflaciji. Sloj registra još uvijek može biti koristan. Može čak i ostati privremeno potrebno. Ali onog trenutka kada počne pogrešno miješati koordinaciju s posvećenjem, prestaje biti siguran.

Jer knjiga je najvjerodostojnija u rukama onih koji pamte da nisu oni stvorili svijet koji ona bilježi.

A u trenutku kada knjigovođa bude na audiciji za Olympus, sama knjiga je dovedena u opasnost.