Bilješka 25: O posljednjem pokušaju centralizacije interneta — nacrt revizije ICP-2, ovlasti za provedbu i strukturni rizik

Svaki sustav prije ili kasnije dođe do trenutka u kojem se mora prilagoditi stvarnosti ili se pokušati zamrznuti u postojećem stanju.
Taj trenutak ne određuje rasprava.
Određuju ga razmjeri.

Internet je stigao do tog trenutka.

Nacrt revizije ICP-2 predstavlja se kao zaštita, odgovorno skrbništvo i red.
U stvarnosti je to pokušaj očuvanja strukture koja više ne odgovara ni razmjerima ni prirodi sustava kojim tvrdi da upravlja.

Suštinska greška je jednostavna.

Problem nije u tome što je globalno povjerenje oslabilo.
Globalno povjerenje nikada nije postojalo.

Kad bi centralizirano povjerenje bilo moguće na planetarnoj razini, već bismo imali svjetsku vladu.
Nemamo je.
Nikada je nećemo imati.

Internet nije postigao uspjeh zato što je postojalo povjerenje.
Uspio je zato što povjerenje nije bilo važno.

Kad je internet bio malen, obilje je skrivalo krhkost.
Kad je IP adresa bilo u izobilju, upravljanje gotovo da nije bilo važno.
Kad su se neuspjesi ograničavali na lokalnu razinu, pogreške su se mogle preživjeti.

Ta je faza gotova.

Internet je sada kritična infrastruktura.
IP adrese su sada proizvodni kapital.
Neuspjeh je globalan.
Krhkost više nije prihvatljiva.

U ovom trenutku sustavi se suočavaju s izborom.

Mogu ukloniti uska grla.
Ili ih mogu braniti.

Oni mogu dopustiti izlaz.
Ili ga mogu pokušati zabraniti.

Mogu se decentralizirati.
Ili mogu koncentrirati ovlasti i nazvati to sigurnošću.

Nacrt revizije ICP-2 odabire koncentraciju.

Blokira ulazak.
Ograničava izlazak.
Stvaranje novih institucija čini praktički nemogućim, a postojeće institucije zapravo nezamjenjivima.

Pretvara koordinaciju u dopuštenje.
A dopuštenje u moć.

Što je još gore, to čini bez istinskog pristanka zajednice, stavljajući odlučujuću vlast u ruke privatne korporacije i nazivajući to upravljanjem.

To nije stabilizacija.
To je učvršćivanje postojećih položaja moći.

Strukturni nedostatak je odlučujući.

ICANN i NRO ne raspolažu silom prisile.
Ne zapovijedaju vojskama.
Ne kontroliraju granice.
Ne mogu prisiliti na poslušnost.

Njihov autoritet postoji isključivo kroz dobrovoljnu suradnju.

Upravo je zato ovakav pristup poguban.

Sustav izgrađen na dobrovoljnom sudjelovanju ruši se u trenutku kada ograniči izlazak, blokira konkurenciju i koncentrira autoritet - jer uništava jedini temelj o kojem ovisi.

Pristanak je sustav.

Oni koji predugo ostanu u institucionalnoj udobnosti počinju blizinu postupcima smatrati stvarnom moći.
Miješaju zajednicu sastavljenu od onih koji su sami odlučili sudjelovati sa svijetom koji ta zajednica tvrdi da predstavlja.

To nije naivnost.
To je strukturna neodrživost.

U trenutku kad poštovanje pravila prijeđe iz dobrovoljnog usklađivanja u ono što se doživljava kao prisila, legitimitet nestaje.
Ne postoji mehanizam prisilne provedbe koji bi ublažio udar.
Nema amortizera.
Nema rezervnog rješenja.

Za razliku od povijesnih imperija, ovaj sustav ne može nametnuti red.
Može samo uvjeravati.

A kad učvršćivanje postojećih položaja moći zamijeni uvjeravanje, oni koji su surađivali ne pružaju otpor.
Odlaze.

Zbog toga je centralizacija ovdje jedinstveno krhka.

Pokušavajući se zaštititi, sustav uništava same uvjete koji su ga učinili održivim.

Povijest nemilosrdno ponavlja ovaj obrazac.

Kad su ugroženi, stari se sustavi zatvaraju.
Blokiraju izlazak.
Brane privilegije.
Brkaju kontrolu sa stabilnošću.

Kraljevi su to učinili.
Autoritarni režimi su to činili.
Planska gospodarstva su to učinila.

Svi su vjerovali da čuvaju red.
Svi su ubrzali slom.

Sustavi ne propadaju zato što ih napadaju oni koji ih izazivaju.
Propadaju zato što, pokušavajući se zaštititi, guše prilagodbu, brane uska grla i zabranjuju izlazak.

Nacrt revizije ICP-2 slijedi točno ovaj put.

Prikazuje strukturni prijelaz kao dramu o dobru i zlu: dobre institucije protiv loših aktera, red protiv kaosa.
Takav prikaz nije samo pogrešan.

To je kobno.

Složeni sustavi ne ruše se zato što je netko zao.
Ruše se jer njihove pretpostavke više ne vrijede u većim razmjerima, poticaji se razilaze, a uska grla brane umjesto da se uklanjaju.

Gledajući unatrag, ubrzavanje raspada starog modela možda nije tragedija.
Možda je nužno.

Sustav koji odbija evoluirati, ali mu nedostaje snage, ne može se stabilizirati.
Može samo izgubiti pristanak.

A kad pristanka nestane, sustav se ne ruši nasilno.
Jednostavno ga se tiho zaobilazi.

Države ne vjeruju jedna drugoj.
Nikada nisu ni vjerovale.

Ali države si ne mogu priuštiti gubitak interneta.

Ta kontradikcija ostavlja samo jedan ishod.

Kritični internetski resursi ne mogu ovisiti o centraliziranim dozvolama – ne zato što je povjerenje nestalo, već zato što centralizirano povjerenje nikada nije bilo moguće postići.

Kad koordinacija zakaže, sustavi se ili raspadnu ili decentraliziraju.

Internet je već jednom odabrao decentralizaciju, na mrežnom sloju.
Povijest sada zahtijeva isti izbor na sloju resursa.

Nacrt revizije ICP-2 ne sprječava tu budućnost.
Potvrđuje je.

Sukob će proći.
Imena će izblijedjeti.

Ali smjer je određen.

Kad sustav izgrađen na pristanku pokušava preživjeti zatvaranjem,
osigurava da će ono što dođe na njegovo mjesto zamijeniti njega u cijelosti.