Bilješka 10: O strukturi troškova regionalnih internetskih registara

Regionalni internetski registri zajedno zapošljavaju stotine ljudi širom svijeta i raspolažu godišnjim proračunima od stotina milijuna dolara, u cijelosti financiranima obveznim članarinama. Taj model financiranja postoji zato što RIR-ovi imaju stvarni monopol nad registracijom brojčanih resursa. Pitanje je opravdava li njihova stvarna funkcija toliku potrošnju.

U svojoj osnovi, RIR obavlja jedan zadatak: održava bazu registracijskih podataka. Ta je baza mala, reda veličine nekoliko gigabajta, i tehnički jednostavna za održavanje. Sama za sebe, to nije složena ni skupa funkcija. Razlog zbog kojeg su RIR-ovi narasli leži u povijesti. Devedesetih godina dobili su zadatak pravedno raspodjeljivati IPv4 adrese, što je zahtijevalo da stručnjaci za dodjelu procjenjuju potrebe i sprečavaju zloupotrebe. Kroz desetljeća se ta uloga smanjivala, a institucije su se širile u drugim smjerovima: programi obuke, svjetske konferencije, sastanci zajednice koji uključuju mnogo putovanja i velike administrativne strukture.

Rezultat je nesklad između funkcije i troška. Svaki korisnik interneta preko svojeg pružatelja pristupa praktično plaća obveznu naknadu skupini od pet privatnih organizacija samo da bi dobio IP adresu. To djeluje kao globalni porez na povezanost. Kada je trošak obvezan i obuhvaća sve, etički je očekivati da bude sveden na najmanju mjeru. U praksi se dogodilo suprotno. Kao i u mnogim birokratskim sustavima, monopolska moć omogućila je širenje umjesto suzdržanosti.

Taj teret nerazmjerno pogađa najsiromašnije korisnike. Dijete u seoskoj školi u jugoistočnoj Aziji koje živi s dolarom dnevno posredno sudjeluje u financiranju međunarodnih putovanja, konferencija i administrativnih troškova od kojih nikad neće imati koristi. U nekim regijama registri svake godine troše milijune samo na putovanja zaposlenika s kontinenta na kontinent radi sastanaka, dok operatori u udaljenim područjima teško mogu opravdati i osnovne članarine potrebne da ostanu povezani.

Mnogi članovi nisu svjesni te neravnoteže. Znaju da registar osigurava IP adrese, ali malo tko shvaća koliki dio proračuna odlazi na aktivnosti izvan njegove temeljne funkcije. U nekim je slučajevima stvarni trošak održavanja registra činio tek mali dio ukupnih rashoda, dok su većinu trošile konferencije, komunikacije i održavanje same institucije.

To nije održivo ni pravedno. Neophodna infrastruktura treba biti racionalno organizirana, predvidljiva i strogo usmjerena na svoje ovlasti i zadaće. Članovi, osobito oni iz slabije opsluženih regija, trebaju pitati kamo odlaze njihove članarine, sudjelovati u upravljanju i glasati u skladu s tim. Odgovornost je minimalan zahtjev. Dugoročno se postavlja pitanje trebaju li nam uopće tako centralizirane i skupe institucije.

U najmanju ruku, upravljanje registrima mora se suočiti s jednostavnom stvarnošću: kritična internetska infrastruktura ne bi se smjela financirati izvlačenjem najveće moguće monopolske rente od najudaljenijih i najmanje moćnih korisnika na svijetu.