Bilješka 32: O agencijskom problemu u srži upravljanja internetom

Ono što danas u upravljanju internetom izgleda kao ideološko neprijateljstvo prema trgovini uopće nije ideološko. Strukturno je. Disfunkcija proizlazi iz školskog primjera agencijskog problema: globalni internet stavljen je pod kontrolu tehničkih agenata koji ne posjeduju sustav kojim upravljaju, ne ulažu u njega i od njega nemaju ekonomske koristi. Očekivano, svoje su djelovanje optimizirali za zadržavanje moći, očuvanje uloge i institucionalne važnosti, a ne za stvaranje vrijednosti.

Institucije upravljanja internetom nikada nisu oblikovane oko vlasništva, rizika ili stvaranja kapitala. Oblikovane su oko koordinacije. Kada su koordinacijska tijela stekla ovlast raspodjele, kontrolu nad oskudicom i moć provedbe, koordinacija se tiho pretvorila u zapovijedanje. Ne zbog zlobe, nego zato što agenti maksimiziraju ono što mogu izmjeriti i zadržati: utjecaj, nadležnost i vlastitu nezamjenjivost. Tržišta nagrađuju rast i učinkovitost; birokracije nagrađuju kontrolu i kontinuitet.

Tehnički stručnjaci zbog prirode svojih karijernih poticaja preferiraju stabilne sustave pravila koji proceduralnu legitimnost stavljaju iznad učinkovitosti ishoda. Prelaze između registara, tijela za oblikovanje politika, savjetodavnih tvrtki i poslova usklađenosti s propisima. Vrijednost njihova ljudskog kapitala raste kada institucije postaju složenije, neprozirnije i centraliziranije. Jednostavniji sustavi smanjuju njihovu pregovaračku moć; konkurentna tržišta smanjuju njihovu ulogu u kontroli pristupa. To stvara prirodnu sklonost administrativnoj raspodjeli, umjetnoj oskudici i moralizirajućim opravdanjima za intervenciju.

Odsutnost vlasništva presudna je. Ti agenti ne snose rizik gubitka kada se inovacije usporavaju, kada se stvaranje kapitala potiskuje ili kada infrastrukturna tržišta stagniraju. Ne sudjeluju u dobicima kada se učinkovitost poboljša. Bez vlasničkog udjela, udjela u dobiti ili bilančne izloženosti nema unutarnjeg signala koji im govori da je rast važan. U takvom sustavu ekonomska dostatnost nije cilj; dominacija procedura jest.

Zato raspodjela internetskih resursa sve više nalikuje centralno upravljanoj distribuciji, a ne tržišnoj razmjeni. Oskudica se tretira kao moralni resurs koji treba racionirati, a ne kao ekonomski signal kojem treba odrediti cijenu. Raspodjela postaje uvjetna, opoziva i politizirana. Jezik se pomiče s korisnosti na odgovorno skrbništvo, s produktivnosti na „interes zajednice”, s učinkovitosti na „pravednost”, koju iznutra definiraju isti agenti koji imaju koristi od diskrecijskih ovlasti.

Važno je da taj ishod ne zahtijeva ideološku predanost antikapitalizmu. Nastaje automatski kad god se upravljanje odvoji od vlasništva. Inženjeri se obučavaju da minimiziraju načine otkaza, a ne da maksimiziraju povrate. Kada dobiju kontrolu nad ekonomskom infrastrukturom bez korektivnih poticaja, očekivano pretjerano ograničavaju, pretjerano reguliraju i pretjerano centraliziraju. Ono što izgleda kao neprijateljstvo prema poslovanju naprosto je ravnodušnost prema poslovnim rezultatima.

Internet, međutim, više nije istraživačka mreža. To je kapitalno intenzivan globalni proizvodni sustav pokretan profitom. Tretirati njegove temeljne resurse kao administrativno racionirane proizvodne inpute ekonomski je nedosljedno. Tržišta kapitala ne mogu učinkovito funkcionirati uz opoziva prava, nejasne uvjete držanja i diskrecijsku provedbu. Inovacije se usporavaju ne zbog tehničkih ograničenja, nego zato što upravljanje potiskuje predvidljiv povrat.

Kontrola se stoga mora vratiti onima koji su izravno ekonomski izloženi. Dioničari, izvršni direktori, osnivači i operateri čije bogatstvo, vrednovanje i opstanak ovise o poslovnim rezultatima jedini su akteri strukturno usklađeni s dugoročnim stvaranjem vrijednosti. Za razliku od agenata, ne mogu prebaciti posljedice neuspjeha na druge. Za razliku od odbora, ne mogu ih odgađati unedogled. Njihovi su poticaji razvidni, mjerljivi i provode ih tržišta.

To ponovno usklađivanje posebno je hitno s obzirom na prirodu IPv4-a. Adrese IPv4 predstavljaju priliku koja se pruža jednom u generaciji: prvu globalno priznatu, matematički konačnu digitalnu oskudicu koja se ne može replicirati i na kojoj počiva cijela industrija. Za razliku od spektra ili zemljišta, oskudica IPv4-a nije politički konstruirana; ugrađena je u sam protokol. Već čini dvoznamenkaste postotke tržišne kapitalizacije nekih telekomunikacijskih tvrtki, a njezina ekonomska težina i dalje raste.

Dopustiti da tako temeljnom oskudnom imovinom i dalje upravljaju birokracije u kojima dominiraju agenti i koje nemaju vlasništvo nije samo neučinkovito — uništava vrijednost. Budućnost internetske infrastrukture ovisi o priznavanju IPv4-a ne kao moralnog resursa za administrativno upravljanje, nego kao kapitala koji trebaju raspodjeljivati oni koji snose posljedice odluka o raspodjeli.

Dok dioničari i rukovoditelji sa stvarnom bilančnom izloženošću ne preuzmu kontrolu, upravljanje internetom nastavit će kliziti prema centraliziranoj administrativnoj logici. Ne zbog ideologije, nego zato što neriješeni agencijski problemi uvijek završavaju davanjem prednosti moći nad vrijednošću.