Bilješka 47: O životu u laži

U djelu Moć nemoćnih češki pisac i bivši predsjednik Václav Havel ispričao je jednostavnu priču.

Voditelj trgovine povrćem stavlja natpis u svoj izlog na kojem piše:
“Radnici svijeta, ujedinite se.”

On ne vjeruje u to.
On o tome niti ne razmišlja.

Stavlja ondje slogan zato što to rade svi drugi. Zato što sustav to očekuje. Zato što bi njegovo uklanjanje donijelo nevolje. Natpis nije sredstvo uvjeravanja. On je ritual. Održava privid da svi vjeruju, iako većina ne vjeruje.

Teško je ne primijetiti koliko ovo izgleda slično određenim institucionalnim ritualima u svijetu upravljanja internetom.

Održavaju se sastanci registarskih organizacija.
Provode se glasanja.
Objavljuju se izjave.

Unutar tih soba, relativno mali krug govori kao da predstavlja cijelu globalnu internetsku zajednicu. Ipak, izvan tih prostorija, mreže koje zapravo upravljaju Internetom već su krenule dalje.

Ritual se nastavlja.
Vjerovanje ne.

Članovi malog institucionalnog kruga jedni drugima ponavljaju jezik legitimnosti, vjerujući da još uvijek upravljaju svijetom koji više ne ovisi o njima. Postaje zatvorena petlja - mjehurić koji održavaju procedure, konferencije i deklaracije, čak i dok se temeljna stvarnost pomiče negdje drugdje.

Sustav opstaje ne zato što je istinit, nego zato što svi sudjeluju u izvedbi.

Na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu 2026. ovu je priču ponovno citirao Mark Carney. Njegova poanta bila je jednostavna: kada institucije nastavljaju ponavljati narative koji više ne odražavaju stvarnost, one ne čuvaju red.

One žive u laži.

Priča nije ograničena samo na politiku.

Svaki sustav koji stari na kraju dolazi do istog trenutka: ritual se nastavlja, ali vjere više nema.

Struktura internetskog registra je došla do te točke.

Godinama se ponavljaju isti slogani:

„Odgovorno skrbništvo.”
„Upravljanje koje provodi zajednica.”
„Zaštita globalnog resursa.”

Poput natpisa trgovine povrćem, ove su riječi postale ritual, a ne objašnjenje. Prikazuju se kako bi se održao dojam legitimnosti.

Ali stvarnost se već preselila drugamo.

Postavite jednostavno pitanje.

Kada velike infrastrukturne tvrtke troše milijarde dolara na nabavu IPv4 adresa, vjeruju li da te adrese "pripadaju zajednici"?

Kada ih operateri kupuju, unajmljuju, vode kao imovinu u bilanci i oslanjaju se na njih radi neprekidnog rada svojih mreža — tretiraju li ih kao zajedničke tokene kojima upravljaju dobronamjerni skrbnici?

Ili ih tretiraju kao privatno vlasništvo?

Odgovor je očit.

Tržišta daleko iskrenije otkrivaju uvjerenja nego govori.

Kapital se ne ulaže na temelju ideologije.
Ulaže se na temelju vlasništva i mogućnosti provedbe prava.

Desetljećima se zajednica operatera već ponašala kao da su IPv4 adrese vlasništvo.

Mreže ih kupuju.
Mreže ih iznajmljuju.
Mreže ih brane.
Mreže ih bilježe kao imovinu.

Ekonomska stvarnost je već godinama ustaljena.

Stari narativ još kruži samo unutar relativno malog institucionalnog i kulturnog kruga oko samog registarskog sustava. Unutar tog kruga ritual se nastavlja. Unutar tog kruga slogani ostaju u izlogu.

Izvan njega svi razumiju istinu.

Tvrtke ne osporavaju otvoreno tu priču iz mnogo razloga. Neke se suzdržavaju iz političkog opreza. Neke iz institucionalne navike. Neke jednostavno zato što nije bilo neposredne potrebe da joj se izravno suprotstave.

Ali nevjerica je odavno raširena.

Operateri se ponašaju prema tržištu, a ne prema sloganima.

Zato je sukob kakav danas vidimo bio neizbježan.

Sustav registra ovisio je o iluziji nedodirljivog autoriteta. Preživio je jer su ljudi pretpostavili da se struktura nikada ne može ozbiljno ispitati.

Ali sustavi izgrađeni na narativu, a ne na ograničenjima, suočavaju se s kobnim trenutkom.

Trenutkom u kojem prokrvare.

U mitologiji bogovi ne mogu krvariti. U trenutku kad bog krvari, svi shvaćaju da to uopće nije bog.

Registarski poredak ovisio je o istoj iluziji neranjivosti.

Jednom kada je testiran - kada su se pravni nadzor, tržišta kapitala i operativna stvarnost sudarili s njegovim unutarnjim proturječjima - iluzija je nestala.

Sustav je prokrvario.

A kada sustav jednom prokrvari, ishod je nepovratan.

Nije važno koliko je priopćenja izdano.
Nije važno koliko je proceduralnih pobjeda objavljeno.
Nije važno koliko se često ponavljaju stari slogani.

Ritual se može nastaviti.

Ali vjera se ne može vratiti.

Zato što je zajednica operatera već krenula naprijed.

Mreže koje doista pokreću internet razumiju gdje je budućnost. Ekonomski sloj već se ponaša prema pravima vlasništva i tržišnoj raspodjeli.

To razumije i sam registarski sustav.

Zato njegovo ponašanje sve više nalikuje ponašanju svakog institucionalnog poretka u povijesti koji je u opadanju: pooštrava pravila, brani narative, zaoštrava retoriku i učvršćuje autoritet.

Ne zato što je pobjeda moguća.

Nego zato što je to posljednji instinkt institucija suočenih sa strukturnom neizbježnošću.

Oni se ne bore za pobjedu.

Vode svoju posljednju borbu.

Kolaps u takvim sustavima ne dolazi kroz dramatično rušenje.

Dolazi tihom selidbom.

Ljudi prestaju vjerovati.
Ljudi prestaju ovisiti.
Ljudi počinju graditi nešto drugo.

Voditelj trgovine povrćem na kraju shvaća da slogan u izlogu nikada nije štitio sustav. Samo je odgodio trenutak u kojem će ljudi prepoznati istinu.

Sada je stigao isti trenutak.

Koliko god se pažljivo skrivalo, krvarenje je već nastupilo.

A kad bog prokrvari, priča je već gotova.