Majmun zastaje usred zalogaja s isplaženim jezikom

Majmun čuči na kosini krova. Jednom rukom čvrsto drži hranu, drugom održava ravnotežu. Jezik proviruje, iznenadna ružičasta boja naspram sjene na licu. Gesta je kratka, ali nosi cijelu sliku. Oči ostaju prikovane za hranu, mirne i usredotočene, dok ostatak tijela stoji čvrsto.

Krzno je grubo, sivo sa smeđim nijansama na glavi, dovoljno oštro da se tekstura vidi i izdaleka. Sunčeva svjetlost pronalazi pojedine dlake, neke sjajnije od ostalih. Uši su blago okrenute unatrag, u držanju koje spaja smirenost i budnost.

Pozadina je tek boja: zelenilo, meki obrisi drveća, naznake ceste i automobila u prolazu. Zajedno smještaju majmuna na granicu između divljeg i ljudskog svijeta. Fotografija ne bilježi veliku dramu, samo zastoj: životinju s hranom, isplažena jezika, zatečenu između nestašluka i preživljavanja.