Razumijevanje IPv4: temelj interneta
Kako IPv4 pomaže podacima da pronađu odredište, zašto uređaji mogu dijeliti adresu i zašto ograničen prostor adresa ne određuje ko treba kontrolisati mrežu.
Otvorite web-stranicu na laptopu i odgovor se vraća kroz nekoliko mreža. IPv4 daje dio sistema adresiranja koji taj put čini mogućim. On ruterima govori kuda paket ide; ne posjeduje mrežu i ne odlučuje ko njome treba upravljati.
Ova razlika olakšava razumijevanje IPv4. Počnimo od isporuke, a zatim pogledajmo kako se adrese dijele i upravljaju.
Šta znače četiri broja?
IPv4 adresa izgleda kao 192.168.1.10. Svaki od njena četiri dijela predstavlja osam binarnih cifara, pa se svaki dio kreće od 0 do 255. Zajedno čine adresu od 32 bita. Postoje 4.294.967.296 mogućih kombinacija, uključujući opsege rezervisane za privatne mreže i posebne svrhe. Nisu sve javne adrese dostupne za web-stranicu.
IPv4 specifikacija opisuje izvorne i odredišne adrese u zaglavljima paketa. Odredište zamislite kao adresu na paketu. Ona pomaže isporuci; ne opisuje osobu koja paket prima.
Kako paket stiže tamo?
Vaš uređaj šalje saobraćaj prema ruteru. Ruter provjerava informacije o prosljeđivanju i prosljeđuje paket na sljedeću odgovarajuću vezu. Drugi ruteri ponavljaju postupak dok se ne dođe do odredišne mreže. Cijela putanja nije upisana u običnoj IPv4 adresi.
Mrežni prefiks grupiše adrese kojima se može upravljati zajedno. Oznaka /24, na primjer, kaže da prvih 24 bita određuju prefiks. Ako vam je to novo, vodič kroz strukturu adresa i prefikse prolazi kroz mali primjer.
Da li je svakom uređaju potrebna vlastita javna adresa?
Ne. Telefon i laptop mogu imati različite privatne adrese, a dijeliti javnu adresu preko kućnog rutera. Drugo domaćinstvo može koristiti iste privatne brojeve unutar vlastite odvojene mreže. Specifikacija privatnih adresa omogućava tu ponovnu upotrebu; te interne adrese se na javnom internetu ne oglašavaju kao odredišta.
Uobičajeni oblik prevođenja mrežnih adresa, ili NAT, prati veze kako bi odgovori stigli do odgovarajućeg unutrašnjeg uređaja. Štedi javne adrese, ali dodaje stanje koje mreža mora održavati. Za mehanizam i njegove kompromise pročitajte kako NAT dijeli adresu.
Konačni brojevi i nedostupne adrese dvije su različite tvrdnje
Veličina IPv4 je fiksna. To poslovanju ne govori može li dobiti odgovarajuće adrese, po kojoj cijeni ili pod kojim uslovima. Blok za dodjelu, adresa koja se već koristi i adresa dostupna kroz prenos ili zakup različite su stvari.
U Bilješci 45, Lu Heng osporava prelaz od iscrpljenog registra adresa do tvrdnje da IPv4 više ne može podržati ekonomsku aktivnost. Njegov argument traži da se ispitaju stvarna dostupnost i cijena, a zatim i administrativna moć koja se opravdava u ime oskudice. Dobra odluka počinje stvarnim opcijama operatora, a ne samo brojem bitova.
Šta IPv6 mijenja?
IPv6 koristi adrese od 128 bitova i drugačiji format paketa. Nudi mnogo veći prostor adresa. Njegovo uvođenje ne uklanja automatski potrebu da se dođe do korisnika koji koriste IPv4. Pokretanje oba protokola jedan je način da se opsluže obje grupe, uz operativni rad na svakoj putanji.
I IPv4 i IPv6 zahtijevaju pažljivo podešavanje sigurnosti. Sam format adrese ne šifrira razgovor i ne odlučuje koje veze treba dozvoliti.
Zašto Lu Heng uključuje operatore u argument
Za onoga ko vodi mrežu, adrese povezuju inženjering s ulaganjima i kontrolom. Lu Heng tvrdi da ljudi koji grade mreže i snose njihove troškove trebaju moći birati kako će se te mreže razvijati. U Bilješci 29 povezuje prenosivost IPv4 adresa i tržišta sa svojim zalaganjem za decentralizaciju registracijskog sloja.
Praktično pitanje je zato veće od pitanja „Koji je protokol noviji?“. Ono glasi: šta služi korisnicima, koliko košta rad i ko odlučuje? Uvod u IPv6 nastavlja to pitanje kroz primjer internet-prodavaonice.