Kako politike ARIN-a i APNIC-a utječu na pristup internetu
Kako pravila registara utječu na širenje mreže? Prijenosi, procjena potreba i Lu Hengov argument u prilog neovisnosti mrežnih operatora.
Mali pružatelj internetskih usluga ima novac za proširenje i korisnike koji su spremni priključiti se. Pronalazi postojeći blok IPv4 adresa koji može kupiti. Prije evidentiranja prijenosa mora zadovoljiti pravila nadležnih regionalnih registara. Ta pravila mogu utjecati na to kada će proširenje biti izvedeno i koliko će pripreme zahtijevati.
Tako politike ARIN-a i APNIC-a mogu utjecati na pristup internetu: preko uvjeta pod kojima operatori stječu i upotrebljavaju internetske brojevne resurse. To ne znači da registar određuje brzinu vaše širokopojasne veze niti da će promjena registracije ubrzati prijenos paketa.
Što se koordinira?
ARIN i APNIC regionalni su internetski registri, odnosno RIR-ovi. Vode evidenciju internetskih brojevnih resursa. Mrežama su potrebni pouzdani zapisi kako bi prijenos bio priznat i kako isti resurs ne bi bio dodijeljen nositeljima sa suprotstavljenim zahtjevima.
IPv4 obuhvaća konačan broj adresa. Kada registar iscrpi zalihu prethodno nedodijeljenih adresa, adrese koje se već upotrebljavaju ne nestaju. Postojeći blokovi mogu se nastaviti upotrebljavati i, u skladu s primjenjivim pravilima, prenositi. U Bilješci 45 Lu Heng razmatra tu razliku: iscrpljena zaliha za dodjelu i nemogućnost nabave postojećih resursa dva su različita problema.
IPv6 pruža mnogo veći adresni prostor. Njegovo uvođenje može biti opravdana inženjerska odluka. No ono samo po sebi ne odgovara na pitanje tko treba kontrolirati registar ni kakve ovlasti administrator treba imati nad operatorom.
Dvije provjere koje ne treba miješati
Zamislimo istog kupca, istog prodavatelja, isti adresni blok i iste vjerodostojne dokumente o prijenosu. U jednom poslovnom planu kupac predviđa da će blok upotrebljavati postupno tijekom osamnaest mjeseci. U drugom, tijekom tri godine. Mijenja se prognoza; identiteti i činjenica da nema suprotstavljenih zahtjeva ostaju isti.
Ta je razlika u središtu Lu Hengove Bilješke 74 o procjeni potreba i prijenosima. Provjera identiteta i ovlaštenja utvrđuje smiju li stranke provesti taj prijenos. Procjena potreba utvrđuje zadovoljava li kupčeva planirana upotreba pravila registra. Druga provjera daje administratoru utjecaj na ulaganje čije troškove snosi operator.
Pravila nisu jednaka. APNIC-ova politika resursa zahtijeva detaljan plan upotrebe od primatelja IPv4 adresa u prijenosu. ARIN-ov priručnik pravila postavlja različite uvjete za početne i dodatne resurse. Operator mora provjeriti svoj konkretan slučaj, umjesto da pretpostavi kako svaki RIR primjenjuje jedan univerzalan kriterij.
Tko snosi trošak te odluke?
Pružatelj usluga može željeti adrese za postupno uvođenje, rezervni kapacitet ili projekt čiji je raspored neizvjestan. Ako projekt propadne, pružatelj snosi gubitak. Lu Heng smatra da taj isti operator treba odlučiti isplati li se ulaganje. Onaj tko vodi evidenciju treba utvrditi vjerodostojnost promjene, a ne djelovati kao kupčev odbor za ulaganja.
To je osobito važno kada operator ne može promijeniti administratora, a da pritom sačuva svoje resurse i uslugu. Nepopularno pravilo teže je osporiti ako bi odlazak poremetio poslovanje.
Drugačija osnova za koordinaciju
Predloženi je smjer registar s neovisno provjerljivom poviješću, sigurnim promjenama i praktično izvedivim načinom promjene pružatelja usluge. Operatori zadržavaju odgovornost za svoje poslovne odluke; koordinacija štiti od suprotstavljenih zahtjeva.
Takav sustav i dalje mora riješiti provjeru identiteta i ovlaštenja, sporove te kontinuitet zapisa o sigurnosti usmjeravanja. To je zahtjevan inženjerski i institucionalni pothvat. Njegova je svrha jasna: mreže se ne bi trebale odreći poslovne neovisnosti kako bi i dalje bile međusobno prepoznatljive.
To pitanje postaje neposredno važno svaki put kada operator planira sljedeće ulaganje. Pročitajte Bilješku 74: zašto bi registar trebao odobravati kupčev poslovni plan?