Bilješka 42: Kako je neutralni knjigovođa postao krhka vlast

U knjizi Zašto nacije propadaju Acemoglu i Robinson razlikuju uključive i ekstraktivne institucije. Uključivi sustavi raspodjeljuju moć i ograničavaju diskrecijske ovlasti. Ekstraktivni sustavi koncentriraju vlast u rukama uske elite i održavaju kontrolu ograničavajući odgovornost za vlastite postupke. Taj okvir ne vrijedi samo za države nego i za svaku strukturu upravljanja koja se temelji na koncentriranim ovlastima odlučivanja.

Upravljanje internetskim brojevnim resursima počelo je kao tehničko knjigovodstvo. Registri su koordinirali dodjelu i održavali stabilnost usmjeravanja. U početku je IPv4 bio obilan i gospodarski beznačajan. Glavna knjiga bila je administrativno sredstvo, a ne kapital. U takvim je uvjetima bilo razumno očekivati da malo privatno koordinacijsko tijelo može djelovati na temelju profesionalnih normi i dobre volje.

Oskudica je promijenila strukturu.

Oskudica IPv4 pretvorila je glavnu knjigu u infrastrukturu kapitala. Adrese su postale imovina. Nastala su tržišta najma. Pojavilo se vrednovanje. Kad je glavna knjiga postala kapital, diskrecijske ovlasti registara postale su gospodarska moć. No obveza polaganja računa nije rasla zajedno s tom moći. Pravna odgovornost ostala je minimalna u odnosu na vrijednost imovine. Diskrecijske ovlasti u provedbi pravila ostale su centralizirane. Kultura upravljanja i dalje se pozivala na „zajednicu” kao izvor legitimiteta, dok su odlučujuće poluge ostale koncentrirane.

To je klizanje prema ekstraktivnom modelu.

Ono opstaje zahvaljujući percepciji.

Godinama sam slušao mrežne operatere kako govore o RIR-ovima kao da su vlade — suvereni — nedodirljivi kraljevi. Neprestano sam naglašavao jednostavnu pravnu činjenicu: RIR-ovi su male privatne neprofitne korporacije koje djeluju prema domaćem pravu. Nisu suvereni. Nisu vlade. Nisu regulatori. Prema mnogim objektivnim mjerilima, neki su manji subjekti od tvrtke LARUS.

Ali narativ ih je uvećao.

U medijima i u mašti zajednice uzdignuti su u nešto gotovo suvereno: neizbježni, nepobjedivi, izvan dosega osporavanja. Ekstraktivni sustavi ovise o toj percepciji. Prije nego što ih netko stavi na kušnju, djeluju nezaustavljivo. Poput autoritarnih režima, stvaraju dojam vlastite neizbježnosti. Ne oslanjaju se na silu nego na vjerovanje.

Kad ih netko izazove — i kad taj izazivač preživi — iluzija puca.

Ljudi shvate da je protivljenje moguće. Vlast se može osporavati. Kralj nema vojsku.

Reakcija je predvidljiva.

Umjesto da prihvate pravnu stvarnost, pojačavaju obranu vlastitog narativa. Optužuju me za „obijesno parničenje”, čak i kad su sudske presude utvrdile da je registar zloupotrijebio svoj položaj. Umjesto da prihvati sudski nadzor, NRO je otišao toliko daleko da se obratio vladi Mauricijusa tražeći zaštitu nalik imunitetu. Taj je potez znakovit. Tijelo koje tvrdi da se temelji na zajednici, djeluje odozdo prema gore i nije suvereno ne traži od vlade imunitet kakav imaju suvereni, osim ako se već počelo zamišljati suverenim.

Proturječje je očito.

Ustraju na tome da samo olakšavaju postizanje konsenzusa u zajednici. Ipak, kad ih netko ospori na sudu, traže zaštitu koja nadilazi uobičajenu odgovornost korporacija. Sanjaju o suverenim povlasticama — i traže ih od vlada. To je istodobno tragično i apsurdno.

Da su doista koordinatori utemeljeni na zajednici, prihvatili bi izloženost istim pravnim rizicima kao i svaki privatni subjekt. Zahtjev za imunitetom dokazuje suprotno: vide sebe kao nešto iznad običnog zakona. Već sama ta težnja razotkriva mit.

Kad se suoče s porazom na sudu ili strukturnom ranjivošću, ne mogu to pomiriti s narativom o vlastitoj nedodirljivosti. Zato pojačavaju objašnjenja koja uzroke traže izvan njih samih. Daju naslutiti da sam iznimno moćan. Sugeriraju da predstavljam veće geopolitičke sile. Prikazuju me kao agenta nečega većeg — jer ako sam samo pojedinac koji djeluje unutar pravne i gospodarske stvarnosti, onda je njihov poraz ponižavajući.

Da bi očuvali sliku nepobjedivosti, moraju uvećati protivnika.

Ako sam samo privatni akter, njihova se vlast urušava. Ako iza mene stoje imperiji, njihov narativ opstaje. To je psihološko očuvanje percipirane suverenosti.

Ali nemaju vojsku. Nemaju monopol nad silom. Nemaju suvereni mandat.

Njihova jedina valuta jest dobrovoljna suradnja i percepcija neutralnosti. Svaka eskalacija — prema medijima, prema vladama, prema zahtjevima za imunitet — troši tu valutu. U nesuverenom sustavu eskalacija ne može ukloniti izazivača. Može ga samo potvrditi. Šutnja izazivače održava malima. Imenovanje ih stvara.

Njihov strah proizvodi ono čega se boje.

Čak i ekstraktivne institucije iza kojih stoji stvarna suverena vlast teško opstaju na duge staze. Prisila je skupa, legitimitet se urušava, kapital i talent odlaze, a proturječja se gomilaju do pucanja. Ako ekstraktivni sustavi s vojskama i ovlastima ubiranja poreza nailaze na strukturna ograničenja, onda je klizanje prema ekstraktivnom modelu po uzoru na RIR-ove — pokušaj bez suverene vlasti, oslonjen samo na percipiranu moć — samo po sebi slabije. Pokušavati voditi ekstraktivnu instituciju na temelju percepcije umjesto suverenih kapaciteta istodobno je jadno i glupo: to je prekoračenje ovlasti bez aparata koji takvo prekoračenje čini održivim.

Ovaj je sukob i povijesna nužnost.

Kad nastane sekundarno tržište, težište se pomiče s administrativne dodjele na upotrebu kapitala. Najveći sudionici sekundarnog tržišta počinju dobavljati adrese u velikim količinama, zarađivati na tokovima imovine više od samih registara i stjecati veći praktični utjecaj na to tko dobiva IPv4 i pod kojim uvjetima. U tom trenutku neprijateljstvo registra nije sukob osobnosti; to je prirodna obrambena reakcija administrativne institucije koja gleda kako tržišna struktura preokreće njezin relativni položaj moći. LARUS, kao najveća svjetska tvrtka na sekundarnom tržištu IPv4, nalazi se upravo u toj točki napetosti: dominantni dobavljač na tržištu neizbježno će postati najveća prijetnja registru.

Ja nisam strukturni uzrok tog pomaka.

U najboljem slučaju, ja sam točka napetosti koja je razotkrila krhkost već ugrađenu u sustav poticaja. Koncentrirane diskrecijske ovlasti, minimalna obveza polaganja računa i vjerojatnost unutarnjeg prekoračenja ovlasti zajedno jamče da će prije ili poslije doći do pucanja.

Oskudica IPv4 pretvorila je glavnu knjigu u kapital. Kapital traži predvidljivost. Predvidljivost traži ograničenu moć. Kad moć postane politizirana i diskrecijska, tržišta se prilagođavaju. Operateri se štite od rizika. Ovisnost se raspoređuje na više strana.

Decentralizacija nije pobuna.

Ona je ravnoteža.