Zelene kosti pod bijelom tišinom

Ovdje svjetlost gradi vlastitu arhitekturu. Iz jedne stabljike izrasta obrazac pupoljaka, svaki poravnat poput malog stuba u živoj katedrali. Latice su zatvorene, ali već svijetle iznutra. Njihova blijeda tijela odbijaju dovoljno svjetlosti da otkriju teksturu — ne još mekoću, nego čvrstinu mogućnosti.

Tama ih sa svih strana pritišće, potpuna i neophodna. Bez nje bi ova blijeda struktura nestala. Fotografija postaje studija kontrasta, načina na koji oblik zavisi od onoga što mu se opire.

Pogled prati svaki pupoljak prema spolja, iscrtavajući radijalni ritam skupine. Ovo nije portret cvijeta, nego svjetlosti koja uči gdje da se odmori. Svaki pupoljak je i početak i odjek — ponavljanje najjednostavnijeg čina života: rasta prema onome što se ne vidi.