Bilješka 58: Od dvostrukog izvlačenja vrijednosti do inverzije suverenosti — kako države gube suverenu kontrolu u korist RIR-ova za 100 američkih dolara

U prethodnoj bilješci nisam tvrdio samo da sloj registara nameće vidljive naknade ili administrativne neugodnosti. Tvrdnja je bila preciznija. Prvo izvlačenje vrijednosti nastaje kada se oskudan, prenosiv resurs koji omogućuje ostvarivanje prihoda institucionalno drži podcijenjenim, retorikom koja mu poriče svojstvo imovine, uvjetnim priznavanjem te preprekama prijenosu i uporabi. Resurs se ne oduzima otvoreno; onemogućuje mu se puna kapitalizacija. Drugo izvlačenje nastaje kada isti operator, čiji se resurs već drži ispod njegove pune ekonomske vrijednosti, ostaje potpuno izložen riziku koji proizlazi iz registra jer priznavanje, prenosivost i administrativni položaj i dalje ovise o istoj kontrolnoj točki uzvodno. Mogućnost ostvarivanja koristi ograničava se odozgo, dok teret mogućih gubitaka ostaje na onome ispod. To sam mislio pod dvostrukim izvlačenjem vrijednosti.

Ono što se na razini operatora očituje kao dvostruko izvlačenje vrijednosti na razini države postaje nešto veće i ozbiljnije. Postaje inverzija suverenosti. Država zadržava sav teret javnih posljedica poremećaja — ekonomsku štetu, krhkost komunikacija, političke posljedice i nacionalnu ovisnost — dok se odlučujući dijelovi sloja priznavanja nalaze u stranim privatnim pravnim osobama koje djeluju prema stranom pravu. U tome je inverzija: kontrola se nalazi iznad države, a posljedice ostaju ispod nje.

Zato uobičajena optužba postavlja stvari naopako. Ako sam navodno ja taj koji „oduzima afričku suverenost”, treba postaviti jednostavnije pitanje: kako je ta suverenost uopće postala strukturno izložena? Odgovor nije skriven. AFRINIC ima sjedište na Mauricijusu. ARIN je korporacija osnovana u Virginiji. RIPE NCC ima sjedište u Amsterdamu i podliježe nizozemskom pravu. APNIC djeluje prema australskom pravu i pravu Queenslanda. LACNIC ima sjedište u Montevideu i podliježe urugvajskom pravu. Nije riječ o jednoj regionalnoj anomaliji ili jednom institucionalnom incidentu. Riječ je o strukturi pet regija u kojoj se brojčani sloj suverenih država posreduje preko stranih privatnih pravnih osoba.

Kad se to jasno kaže, teško je poricati pitanje suverenosti. U cijelom sustavu RIR-ova ta tijela zadržavaju ovlasti sa značajnim posljedicama u pogledu priznavanja, položaja, kontinuiteta, opoziva i administrativnog statusa, a istodobno oštro ograničavaju ili unaprijed uređuju vlastitu pravnu odgovornost. U nekim je slučajevima ta odgovornost ograničena na iznose od svega 100 američkih dolara. Ta je asimetrija srž problema. Strano privatno tijelo može stajati iznad odnosa vezanih uz brojčane resurse od nacionalnog značaja i vršiti utjecaj s potencijalno sustavnim posljedicama — uključujući mogućnost ugrožavanja znatnih dijelova kontinuiteta interneta jedne države — a ipak snositi samo simboličan teret mogućih gubitaka u usporedbi s razmjerom štete koja bi mogla nastati zbog poremećaja, suspenzije, ukidanja priznanja ili administrativne nestabilnosti. Kako god nazvali takav ustroj, on nije ozbiljan model ravnoteže suverenosti.

I upravo tu mnoge vlade još ne uspijevaju dovoljno jasno formulirati problem. Nijedan trgovac, ulagač, stranka u sudskom postupku ili operator ne može ukrasti suverenu vlast koju nikada nije imao. Ja nisam suveren. Ne donosim zakone za neku državu. Ne zapovijedam njezinim sudovima. Ne polažem pravo na javnu vlast nad njezinom komunikacijskom podlogom. No sloj RIR-ova s razgranatim upravljanjem u praksi je zauzeo upravo taj strateški položaj: strani privatni sloj priznavanja iznad imovine operatora i nacionalne kritične infrastrukture, dok država ispod njega ostaje ta koja snosi stvarne posljedice kad je kontinuitet ugrožen. To nije puka koordinacija. To je suverena funkcija premještena prema gore, u pogrešan institucionalni sloj.

Uobičajena obrana te strukture poziva se na povijest. Govori nam se da su registri stvoreni radi koordinacije jedinstvenosti i da jedinstvenost zahtijeva skrbništvo. Prvi dio je točan. Drugi je dio mjesto na kojem argument pada. Globalna jedinstvenost doista zahtijeva koordinaciju, ali samo usku i tehničku. Ne zahtijeva razgranat sloj upravljanja koji se mijenja i raspolaže diskrecijskim ovlastima nad ekonomski značajnim resursima. Ne zahtijeva da strana privatna tijela prosuđuju odnose koji u konačnici utječu na nacionalnu infrastrukturu. Kad se pitanje svede na samu jedinstvenost, opravdanje za razgranato upravljanje nestaje. Institucionalna se stvarnost ipak kretala u suprotnom smjeru: sporazumi se mogu izmijeniti, uvjeti se mogu promijeniti, a stranka podvrgnuta tom upravljanju često ostaje vezana promjenjivim okvirom koji zapravo ne kontrolira. To nije tanak sloj koordinacije. To je sloj upravljanja koji je daleko prerastao usku tehničku funkciju kojom se prvotno opravdavao.

Zato je i toliko retorike oko ovog pitanja izbjegavanje biti problema. Kao što sam tvrdio u svojoj bilješci, oko upravljanja internetom izrasla je čitava klasa predstavnika: klasa koja ne gradi mreže, ne financira infrastrukturu, ne snosi operativne gubitke niti značajnu pravnu odgovornost kad sustavi zakažu, a ipak stalno govori u ime regija, zajednica i „krajnjeg korisnika”. Toj je klasi politički lako osuditi poslovnog čovjeka, moralizirati o „autsajderima” i glumiti zgražanje jezikom zaštite. Mnogo je teže priznati stvarnu strukturnu činjenicu: suverene su države desetljećima tolerirale da dijelove njihove digitalne žile kucavice uvjetuju strane privatne institucije koje pravno postoje drugdje i čiji je teret mogućih gubitaka ugovorno ograničen. Kad se ta činjenica jasno izrekne, rasprava se mijenja. Više se ne radi o identitetu, simbolici ili moralnom kazalištu na konferencijskim pozornicama. Postavlja se teže i ozbiljnije pitanje: gdje se zapravo nalaze prisilne posljedice, tko ih u praksi snosi i po kojoj je logici toj moći uopće dopušteno da se ondje smjesti?

Ozbiljna bi vlada stoga trebala postaviti vrlo jednostavno pitanje: koji je najmanji globalno zajednički sloj stvarno potreban za interoperabilnost i što mu je neprimjereno nadograđeno? Odgovor nije težak. Zajednički sloj treba svesti na što tanji zajednički registar: provjerljiv revizijom, neutralan i s najmanjom mogućom diskrecijom. Sve iznad tog sloja što nosi prisilne posljedice — opozivi, sankcije, sporni prijenosi, učinci insolventnosti, politički osporavana utvrđenja i odluke o javnom poretku — treba biti ondje gdje suverenost doista pripada: pod vašim pravom, pred vašim sudovima, putem vaše vlade i, u konačnici, pod vlašću vašeg naroda. Što su posljedice ozbiljnije, manje je legitimno da ostanu u stranim privatnim rukama.

To ne treba miješati s Bitcoinom ili drugim narativima o kriptovalutama koji nastoje preusmjeriti moć izvan država. Logika je ovdje suprotna. Nije riječ o oduzimanju ovlasti vladama. Riječ je o vraćanju ovlasti vladama iz privatnog regionalnog sloja upravljanja koji ih je prikupio bez odgovarajuće odgovornosti prema javnosti. To nije napad na suverenost. To je zahtjev da se ona obnovi.

Nastavak argumenta o dvostrukom izvlačenju vrijednosti stoga je izravan. Na razini operatora sloj registara sputava mogućnost ostvarivanja koristi, a ostavlja teret mogućih gubitaka. Na razini države ostavlja nacionalni teret mogućih gubitaka, a stratešku kontrolu premješta prema gore, u strane privatne pravne osobe. To je inverzija suverenosti. Kad se stvari tako sagledaju, pravi skandal više nije pitanje je li neki trgovac „uzeo” afričku suverenost. Pravi je skandal što su vlade bile uvjerene da taj ustroj tako dugo prihvaćaju kao normalan.

Ako strani privatni registar na Mauricijusu, u Virginiji, Amsterdamu, South Brisbaneu ili Montevideu može bitno uvjetovati kontinuitet vašeg brojčanog sloja, a snositi samo simboličnu pravnu odgovornost, onda problem suverenosti nije počeo sa mnom. Počeo je onog trenutka kad je pogrešnoj instituciji dopušteno da zauzme pogrešan sloj. Ozbiljne države sada trebaju ispraviti tu pogrešku. Prestanite dopuštati stranim privatnim tijelima da polažu pravo na predstavnički položaj nad vašom digitalnom budućnošću. Prestanite dopuštati institucijama osnovanima prema vanjskom pravu i izloženima vanjskim političkim okruženjima da stoje iznad kontinuiteta vašeg digitalnog gospodarstva. Razgradite model RIR-ova s razgranatim upravljanjem. Zamijenite ga novim tankim slojem koordinacije koji služi jedinstvenosti, a ne prisvaja suverenu vlast.

Organizacije poput NRS-a, koji djeluje preko svoje skupine GSG, postoje upravo zato da o tim pitanjima razgovaraju s dionicima i vladama. Pitanje je sada dovoljno sazrelo da se s njim izravno suočimo. Više se ne bira između očuvanja sadašnjeg sustava i rizika od nereda. Pravi je izbor između daljnjeg toleriranja inverzije suverenosti i ponovnog preuzimanja kontrole nad slojem koji nikada nije ni trebalo prepustiti. To je vaša država. To je vaše digitalno gospodarstvo. To je vaša suverena odgovornost. Brojčani sloj u svojoj biti ne bi smio pripadati nikome drugome.